Rad je posvećen analizi medijske reprezentacije psihoterapije u Hrvatskoj, pr¬venstveno njezinim nedostatnim prikazom te implikacijama nepostojanja ade¬kvatnog govora o psihoterapiji u hrvatskom javnom medijskom prostoru. Raz¬matra se diskurz samopomoći koji je zamijenio psihoterapijski diskurz, te se propituju razlozi koji su doveli do velikog tržišnog uspjeha knjiga za samopo¬moć. Analiziraju se tragovi reprezentacije psihoterapije kroz prikaz manifesta¬cije Tjedan psihologije te kroz djelovanje udruge Savez psihoterapijskih ud¬ruga Hrvatske (SPUH). Osim tržišnog uspjeha knjiga za samopomoć, razlozi za nepostojanje reprezentacije psihoterapije traže se i unutar same psihotera¬pijske struke, tj. u postavkama psihoanalitičke psihoterapije čiji setting prido¬nosi tajnovitosti i nevidljivosti psihoterapije. Potom se analiziraju dva medij¬ska primjera dekonstrukcije psihoterapije, serija Na terapiji i film Projekcije, koji dekonstruiraju hijerarhijsku opreku terapeut/klijent te koji detroniziraju i ogoljuju figure psihoterapeuta. Na taj način, obrćući uloge između terapeuta i pacijenta u spomenutim medijskim primjerima, terapeuti su oni koji su za¬pravo na psihoterapiji. Također se analizira gotovo paradoksalna situacija u kojoj je, s jedne strane, hrvatski medijski prostor svjedokom avangardnih i progresivnih medijskih tekstova o psihoterapiji, dok s druge strane ne postoji sustavno informiranje o psihoterapiji. Na kraju rada se ukazuje na potrebu o vidljivom, jasnom i odgovornom diskursu o psihoterapiji, čime bi hrvatski me¬dijski prostor bio obogaćen važnim segmentom brige o mentalnom zdravlju.