U ovom radu će biti riječi o slobodi stvaralaštva u hrvatskom kazalištu danas i kako na nju utječu razne društveno – ekonomske okolnosti. Društveno – ekonomske okolnosti su one koje umjetnicima daju inspiraciju i motivaciju za stvaranjem i izražavanjem, no često su upravo one i glavni razlog koji autore koči u potpuno slobodnom stvaranju. Iako su u današnjem kazalištu rjeđe cenzure nametnute od strane društva i vladajućih institucija, javljaju se druge vrste cenzura kao što su autocenzura i tiha cenzura. Autori sami sebi stvaraju pritisak da se njihovo djelo svidi publici i da bude uspješno toliko da ograničavaju svoju viziju kako bi ugodili drugima – primjenjuju autocenzuru. Uz autocenzuru, najveći problem slobodnom stvaralaštvu predstavlja neofobija, tj. strah od novog. Umjetnici se zbog straha od neuspjeha često zadržavaju u sigurnim područjima kazališnog stvaralaštva, što onda zapravo ograničava upravo to stvaralaštvo. Predstave postaju predvidljive i dosadne, a korištenje uvijek istih metoda ne doprinosi razvoju kazališne umjetnosti. Osim samoograničavanja autora, na stvaralaštvo uvelike utječu kritike i komentari vladajućih institucija (poput Crkve), društva, ali i političke elite. Unatoč mnogim negativnim utjecajima sa svih strana, ipak se javljaju autori koji su dovoljno odvažni potpuno slobodno stvarati i ostvariti svoju viziju bez ograničenja. Jedan od takvih umjetnika je i Oliver Frljić – revolucionaran umjetnik u hrvatskom kazalištu koji se ne boji reći što misli i pokazati svoju viziju bez obzira na kritike. Kako bi se što bolje razumjelo pitanje slobode umjetničkog stvaralaštva u hrvatskim kazalištima, provela sam intervjue sa nekoliko redatelja i glumaca koji imaju kazališnog iskustva i koji su dali svoj osvrt na neke od problema stvaralaštva.