| Abstract | Obiteljske prilike i način odnosa među njezinim članovima utječu na karakteristike i sposobnosti socijalizacije svakog njezinog člana. Zlostavljanje u obitelji je osobni, obiteljski i društveni problem koji značajno narušava kvalitetu života i mentalno zdravlje svih onih koji su mu izloženi - posredno ili neposredno. Pod pojmom zlostavljanja podrazumijevamo postupke jedne osobe kojima se nanosi tjelesna i/ili emocionalna bol drugoj osobi ili ju se zanemaruje u toj mjeri da je ugroženo njezino emocionalno zdravlje i razvoj. Neki od najčešćih uzroka zlostavljanja u obitelji su egzistencijalna nesigurnost, nezaposlenost, pritisak na poslu, povijest nasilja u obitelji, konzumiranje alkohola ili droge te psihička oboljenja. Postoji nekoliko vrsta zlostavljanja: tjelesno, emocionalno/psihičko, ekonomsko, seksualno zlostavljanje, zanemarivanje i manipuliranje, a mogu se dogoditi i razne kombinacije. Posljedice za žrtve su raznolike - od gubitka kontrole i samopouzdanja, narušenog povjerenja u suprotni spol ili odrasle osobe, negativnog shvaćanja seksualnosti i bliskih veza, pa sve do narušenog zdravlja i gubitka života u teškim slučajevima zlostavljanja. U Hrvatskoj su žene i djeca u najvećem broju slučajeva žrtve obiteljskog nasilja. U posljednjih nekoliko godina međunarodne organizacije kao UN, UNICEF i Vijeće Europe su razvile strateške dokumente čiji je cilj sprječavanje i zaustavljanje nasilja u obitelji. Zajedničko im je da nasilje u obitelji određuju kao društveno neprihvatljivo i kriminalno ponašanje, potiču međusektorski pristup prevenciji i zaustavljanju nasilja u obitelji i naglašavaju potrebu razvoja programa usmjerenih na nasilnike uz stalni razvoj i unapređivanje usluga žrtvama obiteljskog nasilja. Još uvijek se ne može govoriti o prevenciji u pravom smislu te riječi, kao sprječavanju nasilja prije nego se ono dogodi, dok se u cijelosti ne usklade zakoni, financije i stručnjaci i duboko ne iskorijene rodne predrasude. Cilj rada domova za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja jest priprema i osposobljavanje žrtava, odnosno korisnika usluga doma za ponovnu integraciju u društvo, ovisno o njihovim psihofizičkim sposobnostima, provodeći s njima program radne terapije i rehabilitacije. U taj program spada i briga za socijalna prava te pružanje pravnih savjeta, adekvatne zdravstvene skrbi i pomoći na psihosocijalnoj i odgojno-obrazovnoj razini. Dom ''Sv. Ana'' u Rijeci je kao ustanova za smještaj žena i djece žrtava obiteljskog nasilja započeo s radom 26. srpnja 1994. godine. Resocijalizaciji žrtava obiteljskog nasilja u ovom Domu pedagog doprinosi kroz vođenje potrebne dokumentacije, izradu cjelokupnog plana rada institucije, radnu terapiju, savjetovanje, koordinaciju i suradnju s ostalim stručnjacima i institucijama te brigu o odgojno-obrazovnom napretku djece. Provedeno je i istraživanje na uzorku od 202 ispitanika, odnosno 79 žena i 123 djece korisnika usluga doma ''Sv. Ana'' u poslijednje tri godine (od 01.01.2012 do 01.01.2015). Dobiveni rezultati pokazuju da je najviše žena korisnica bilo srednje životne dobi, udano, s djecom o kojoj se samostalno skrbe. Žene su većinom bile srednje stručne spreme, s vrlo malo ili bez radnog iskustva i nezaposlene. Većina nije imala nikakvih mjesečnih primanja i živjela je u stambenom prostoru kontroliranom od nasilnog partnera. Više od polovice žena je bilo suočeno s fizičkim zlostavljanjem od strane partnera, što bi trebalo potaknuti i pitanje učinkovitosti nacionalne strategije suzbijanja nasilja. Po odlasku iz Doma zapošljavane su ili novčano zbrinute u skladu sa psihofizičkim (ne)sposobnostima; za većinu su ishodovani svi potrebni dokumenti i pronađen adekvatan smještaj. Prema navedenim parametrima izveden je zaključak da je više od polovine korisnica Doma ''Sv. Ana'' u posljednje tri godine njegova rada uspješno resocijalizirano. Najveći broj djece smještene u Domu je bio predškolskog uzrasta. Školska djeca su uz potporu, poticaj i pomoć pedagoga većinom imala zadovoljavajući školski uspjeh. Većina djece nisu bila izravna žrtva nasilja od strane oca i održavala su pozitivne međuljudske odnose i komunikaciju s roditeljima i vršnjacima. Podaci prikupljeni putem intervjua i analize slučaja idu u prilog zaključku da se žene u trenutku kada zakaže emocionalna i zaštitnička funkcija obitelji nerijetko suočavaju s mnogim društvenim i egzistencijalnim probemima koje ne znaju i/ili ne mogu riješiti bez pomoći stručnjaka i institucija. |
| Abstract (english) | Family circumstances and the manner of relationships among its members influence the characteristics and capabilities of their socialization. Domestic abuse is a personal and social problem that significantly impairs on the quality of life and mental health of those exposed to it - directly or indirectly. Abuse implies actions which cause physical and/or emotional pain to another person, or neglect that person in a way that it has a negative affect on its health and development. Some of the most common causes of domestic violence are existential insecurity, unemployment, pressure at work, a history of domestic violence, alcohol or drug abuse and mental illness. There are several types of abuse: physical, emotional/psychological, economic, sexual, neglect and manipulation and they can occur in various combinations. The consequences for the victims are diverse - from the loss of control and self-esteem, deteriorated confidence in the opposite sex or adults, negative perception of sexuality and close ties, to the poor health and even loss of ones life in severe cases. In Croatia, in most cases, the victims of domestic violence are women and children. In recent years, international organizations like the UN, UNICEF and the Council of Europe have developed strategic documents aimed at preventing and stopping domestic violence. Common to those documents is that domestic violence is defined as socially unacceptable and criminal behavior, encouragement of cross-sectoral approach to its preventing and stopping, as well as stressing the need for constant development and improvement of services for victims of domestic violence. It is still not possible to talk about prevention of domestic violence in the true sense of the word because of the lack of fully harmonized laws and deeply rooted gender bias. The aim of institutions for women and children victims of domestic violence is preparing and training the victims for the re-integration into society, depending on their mental and physical abilities, occupational therapy and rehabilitation. Programs of theese institutions also include concern for their social rights and providing legal advice, adequate health care, psycho-social assistance and education. ''St. Ana'' in Rijeka is an institution that provides accommodation for women and children victims of domestic violence and it was opened on July 26, 1994. Pedagogue contributes to resocialization of victims in this through provideing required records and documents, making the overall plan of the institution, occupational therapy, counseling, cooperation with other experts and institutions and care for the educational progress of children. Research shown in this paper was conducted on a sample of 202 survey respondents - 79 women and 123 children. These respondents were service users of ''St. Ana'' in the last three years (from 01.01.2012 to 01.01.2015). The results show that most women beneficiaries were middle-aged, married, with children that they take care of themselves. Women also mostly had high school degrees, little or none work experience and were unemployed. Most of them had no monthly income and lived in a residential area controlled by their violent partner. More than half were faced with physical violence, which should stimulate us to question the effectiveness of the National strategy to combat violence. After leaving the institution, most women were employed or financially taken care of in accordance with their psycho-physical (in)abilities; obtained all necessary documents and found adequate accommodation. According to these parameters it was concluded that more than half of the beneficiaries of the ''St. Ana'' institution in the last three years were successfully resocialized. The largest number of children placed in the institution was of preschool age. School children had satisfactory academic achievement due to support, encouragement and help of pedagogue. Most of the children were not direct victims of violence and maintained positive relationships and communication with their parents and peers. The data collected through interviews and case studies support the conclusion that women without the emotional and protective function of their families often face many social and existential problems wich they do not know and/or can not solve without the help of experts and institutions. |
