Dubrovačka Republika se tokom godina veoma uspješno prilagođavala promijenjivim političkim i gospodarskim okolnostima na Balkanu. Za vrijeme samostalnog postojanja igrala je značajnu ekonomsku ulogu u životu balkanskih i mediteranskih zemalja. Najvećem usponu dubrovačkog pomorstva u 16. stoljeću pridonijelo je nekoliko faktora od kojih je vjerojatno najvažnija bila pomorsko-trgovačka konjuktura na Mediteranu, zatim trgovačke povlastice i privilegije za osnivanje konzulata koje je dubrovačka vlada dobila od europskih i turskih vladara, neutralnost dubrovačke zastave kao i brojni već postojeći konzulati Dubrovnika po mnogim mediteranskim lukama. U drugoj polovici 16. stoljeća, zahvatila je Dubrovnik kao i sve ostale mediteranske pomorske gradove, ekonomska kriza koja se protegnula sve do 17. stoljeća. Unatoč brojnim nastojanjima kako bi se sanirala šteta, veliki udarac je Republika dobila 1667. godine kada se dogodio razoran potres koji je uništio veliki dio Dubrovnika. Razdoblje dubrovačke političke i ekonomske povijesti od velikog potresa do ukinuća Republike značajno je po tome što je Dubrovnik uspio podignuti razrušeni grad, sačuvati svoju nezavisnot i obnoviti pomorsku trgovinu. Dubrovačka reprezentativna stambena arhitektura 17. i 18. stoljeća predstavlja posebno poglavlje u kontekstu istodobne i istovjetne arhitekture na istočnoj obali Jadrana. Glavni razlog tome s jedne je strane politička neovisnost Dubrovačke Republike, a s druge strane visoki dometi lokalne stambene arhitekture prethodnoga gotičkog i renesansnog razdoblja. Obnova grada nakon potresa 1667. godine rezultirala je unošenjem baroknog stila iz samog ishodišta – Rima – ali i iz drugih sredina poput Genove i Sicilije. Prihvaćanje inovacija od strane domaćih graditelja rezultiralo je bogatim korpusom palača i ljetnikovaca građenih u baroknom stilu sve do kraja 18. stoljeća.