Povijesni roman u hrvatskoj književnosti odvajamo od općih tokova nacionalne književnosti zbog specifičnosti koje nas priječe da ga dovedemo u relaciju s nekom od stilskih formacija u književnosti. Neka od glavnih obilježja su izražen odnos prema fenomenu povijesti, ispreplitanje fikcije i povijesnih podataka te referencijalnost na zbilju s jedne strane, a s druge na književnu tradiciju. Povijesnu varijantu u hrvatskoj književnosti vezujemo za šenoinski model povijesnog romana, dok je novopovijesna intenzivnije u razvoju nakon sedamdesetih godina prošlog stoljeća a bliža je Nehajevljevom povijesnom romanu. Osim navedenih značajki, uz povijesnu se može vezati i trivijalnost – u nekom obliku (bilo da se radi o pripovjedačkoj tehnici, neplastičnim likovima, podilaženju široj publici itd.). Trivijalnost kao značajka povijesne varijante nije istovjetna trivijalnosti kao elementu koji određuje žanrovske karakteristike nekih od povijesnih romana povijesne varijante. Trivijalne povijesne romane Julijana Matanović dijeli u četiri kategorije: religiozno-pučki, pučko-zabavni, publicističko-povijesni i trivijalno-povijesni model. Trivijalno-povijesni roman naziva se i Zagorkinim modelom a poznat je po izvrsnoj recepciji, ali i lošim kritikama i nepriznavanju vrijednosti. Ovaj rad usmjeren je na otkrivanje specifičnosti stvaralaštva Marije Jurić Zagorke i trivijalno-povijesnog modela povijesnog romana. Problematizira osnovne elemente Zagorkinih romana, pitanje recepcije navedenog modela, književne i neknjiževne/trivijalne aspekte njenih romana.