Krizom visokog modernizma u 60-im godinama 20. stoljeća dolazi do razaranja paradigme modernizma kao unificirane teoretske platforme za tumačenje umjetnosti, kulture i društva. To je značilo i promjenu statusa umjetnosti i njezin izlazak iz autonomne domene čiste vizualnosti u područje teorije kulture i svijeta umjetnosti, sve u periodu konstituiranja nove vizualne paradigme koja se odnosila na medijsko širenje polja vizualnosti i na premještanje u druge sfere društvenosti i kulture. Interes se pomiče s pojavnosti umjetničkog djela na pitanje interpretacije prirode umjetnosti, gdje sama djela postaju teorijski artefakti mijenjajući definicije pojma umjetnosti. Susretanje s novim problemima u umjetnosti, koji se nisu mogli objasniti temeljem postojećih teorijskih okvira, značilo je i stvaranje novog diskursa o umjetnosti. Postmodernistička paradigma označila je kraj tradicionalnog poimanja povijesti umjetnosti, a problem recepcije postao je glavno uporište teorijskog istraživanja, potiskujući umjetničko djelo i umjetnika iz fokusa. U ovom radu izlažu se metodološki obrasci analize umjetničkog djela u teoriji umjetnosti 20. stoljeća, s ciljem kronologijskog pregleda najvažnijih teorijskih promjena znanstvene paradigme, kao i niz popratnih pojava u istraživanju povijesti umjetnosti. Nova vizualna paradigma rezultirala je potrebom mijenjanja tradicionalnog pristupa u novim okolnostima discipline uključujući istraživanja kulturalnih uvjeta nastanka umjetničkih djela, kao i nove interpretacije konstituenata povijesnih narativa. U tom kontekstu navode se novi metodološki obrasci analiza, smjerovi istraživanja i širenja domene znanstvenih istraživanja kako bi se osvijetlili razlozi sve veće zastupljenosti teorije umjetnosti u suvremenim istraživanjima struke.