Šimun Kožičić Benja poznat je, ponajprije, po svojoj tiskari koju je osnovao u Rijeci 1530. godine. Pod njegovim vodstvom, iz ove je tiskare izašlo šest glagoljskih knjiga među kojima i Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. U posveti Knjižica Šimun Kožičić Benja pisao je o svom nezadovoljstvu jezikom, s naglaskom na odnosu starog i novog te isticao da se i on sam trudi za popravljanje naše knjige. Kroz analizu glagolskih oblika vidljive su brojne nedosljednosti i kolebanja u korištenju ličnih nastavaka. U prezentu se samo u 3. l. jd. i mn. sustavno koristi nastavak -t, dok u ostalim licima dolaze nastavci i iz hrvatskog crkvenoslavenskog jezika i (staro)hrvatski lični nastavci. Imperativ je potvrđen u 2. l. jd. i mn., a imperativnost usmjerena prema 3. l. jd. i 3. l. mn. izražava se konstrukcijama da + prezent, dok se zabrane izražavaju konstrukcijama da + zanijekani kondicional. Infinitiv je potvrđen, a neznatan je broj primjera u kojima je došlo do ispadanja dočetnoga -i. Aorist je najčešće korišten glagolski oblik, a utvrđeno je postojanje prvog sigmatskog i drugog sigmatskog aorista. Imperfekt se također koristi, ali u odnosu na aorist manje te prevladavaju stegnuti oblici. Aktivni particip prezenta dobro je očuvan te se sklanjao, a primjeri pasivnog participa prezenta nisu potvrđeni. Prvi aktivni particip preterita uglavnom je tvoren formantom -v-, a potvrđeni primjeri pokazuju da je polako na putu popriloženja. Drugi aktivni particip preterita najčešće dolazi kao dio složenih glagolskih oblika, a pasivni je particip prezenta potvrđen u velikom broju, najčešće u nominativu sva tri roda. Perfekt je potvrđen, no u znatno manjem broju u odnosu na aorist i imperfekt, a isto je potvrđeno za pluskvamperfekt. U tvorbi futura prvog korištene su različite inačice glagola hotěti, dok je futur drugi potvrđen samo u jednom primjeru. Kondicional je, također, potvrđen u velikom broju. Utvrđeno je da, ipak, prevladava „starije stanje“,uz kombinaciju „novog“ te se zaključuje da je za utvrđivanje što je zapravo Kožičić smatrao „starim“, a što „novim“ te na što se konkretno odnose njegove primjedbe o zastarjelosti u jeziku, na što je točno usmjereno njegovo nezadovoljstvo, na što se odnose njegova „popravljanja“ jezika potrebno istražiti i usporediti jezik Knjižica s jezikom Kožičićevih liturgijskih tekstova. Analiza glagolskih oblika u Knjižicama, dodatno je ukazala na pitanje „starog“ i „novog“ u Kožičićevim tekstovima.