Samovrednovanje odgojno-obrazovnih ustanova proces je internog vrednovanja kojim se osigurava napredak, a osnažuje rad i kvaliteta ustanove. Kvaliteta ustanove specifična je kategorija s obzirom na niz faktora koji utječu na njezinu valorizaciju i uspostavu u odgojno-obrazovnim sustavima ispitujući različite indikatore i različita razumijevanja istih. Kvaliteta je u odgojno-obrazovnim ustanovama obilježena kroz varijabilnost i učinkovitost, a proces samovrednovanja ustanova jedan je od pouzdanih načina za propitivanje i osiguravanje kvalitete (Zjačić Ljubičić, Šuško, Očko 2021). Osim što doprinosi kvaliteti, samovrednovanje doprinosi razvoju i boljitku ustanove osiguravajući potrebne informacije o stanju ustanove, ali proces teži i napretku interpersonalnih kompetencija, promicanju odgovornosti i razvoju profesionalnog djelovanja. Kako bi se u potpunosti operacionalizirao proces samovrednovanja u ustanovama odabiru se članovi tima za kvalitetu i jasno definirani postupci prema kojima će se proces provoditi. Praksa samovrednovanja sastavni je dio vrednovanja u cjelokupnoj obrazovnoj vertikali, ali je u radu stavljen naglasak na samovrednovanje ustanova ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Samovrednovanjem se u predškolskom odgoju proaktivno promiče uloga odgajatelja koji je pozicioniran između stručnih suradnika, ravnatelja i roditelja, ali uspješnost procesa samovrednovanja uvelike je pod utjecajem ravnatelja ustanove. Pružajući interni pogled na rad predškolskih ustanova, samovrednovanje omogućuje povezivanje članova i suradničko definiranje i redefiniranje područja rada sa svrhom prosperiteta i prepoznatljivosti rada ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Cilj rada bio je ispitati stavove odgajatelja prema samovrednovanju ustanova ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja na području Bjelovara te istražiti stavove odgajatelja o procjeni važnosti samovrednovanja, korisnosti samovrednovanja i njihovoj spremnosti za proces samovrednovanja predškolske ustanove. Podaci u istraživanju prikupljeni su anketnim upitnikom na uzorku od 82 ispitanika-odgajatelja. Prema dobivenim rezultatima istraživanja odgajatelji visoko procjenjuju važnost samovrednovanja u svrhu unaprjeđenja rada i kvalitete ustanove, dok korisnost samovrednovanja odgajatelji pronalaze u kolektivnom radu i donošenju odluka. Većina se odgajatelja ne smatra dovoljno educiranima o procesu samovrednovanja ustanove, ali rado se odlučuju sudjelovati u procesu samovrednovanja. Iz istraživanja se zaključuje kako se godine radnog staža odgajatelja, stručna sprema i mjesto zapošljavanja nisu pokazale značajnim prediktorom na očitovanje stavova koje će odgajatelji iskazati prema samovrednovanju. S druge strane, iskustvo sudjelovanja u samovrednovanju pokazalo se kao značajnim indikatorom za spremnost odgajatelja za samovrednovanje ustanova.