Nakon Prvog svjetskog rata Italija je ostala razočarana jer nije dobila teritorije koji su joj obećani Londonskim ugovorom. Velika društvena, gospodarska i politička kriza uzrokovala je jačanje populističkih pokreta pa tako i fašizma koji nastaje početkom dvadesetih godina 20. stoljeća. Fašisti, na čelu s Benitom Mussolinijem, željeli su proširiti Italiju na razinu nekadašnjeg Rimskog Carstva što bi podrazumijevalo prevlast nad Sredozemljem. Vješto su iskoristili neuspjeh demokracije i optužili demokrate za loše stanje u zemlji te demagogijom osvajali velik broj ljudi. Insceniranim državnim udarom zvanim „Marš na Rim“ fašisti su naposlijetku došli na vlast, no prvenstveno zbog toga što je kralj Viktor Emanuel II. predao mandat za sastav vlade Mussoliniju. Uskoro nakon dolaska fašista na vlast, u Italiji započinje fašizacija zemlje pa država naposlijetku postaje totalitarna. Ustaški pokret nastao je u razdoblju od 1929. do 1932. godine. Još 1929. ustaše se sastaju s makedonskim istomišljenicima i dogovaraju suradnju, a zajednički interes im je razbijanje Kraljevine Jugoslavije i uspostava nacionalnih država. Najpotpuniji dokument pokreta su „Načela“ donesena početkom lipnja 1933. u kojem su donesene programske odrednice. Ustaški pokret predvodio je Ante Pavelić, a idejnim začetnikom smatrali su Antu Starčevića, utemeljitelja Stranke prava. Ustaše su se koristili terorističkim metodama u svom djelovanju, a najveći atentat organizirali su, uz pomoć talijanskih i mađarskih vlasti te makedonskih revolucionara, 1934. kada je ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević. Suradnja fašista i ustaša započeta je od samih početaka nastajanja ustaškog pokreta. S tim u vezi važan je dokument „Promemorija“ kojeg je Pavelić predao članu Velikog fašističkog vijeća. Time je dogovorena financijska pomoć Italije pri obuci ustaša u logorima, a Hrvati bi pristali ući u političku sferu Italije. Osnovani su brojni logori za obuku uglavnom u Italiji i Mađarskoj. Nijemci su Italiju smatrali inicijatorom povijesnih promjena na Sredozemlju tako da ustaški pokret nisu smatrali ozbiljnim čimbenikom u politici. To je naročito vidljivo krajem tridesetih godina kada održavaju dobre odnose s Jugoslavijom. Oba pokreta bila su militaristička. Fašisti su kao zapovjednike svojih četa imali rasove, a kasnije su to preuzele i ustaše. Revolucionarnu aktivnost fašisti su prikazivali „Maršem na Rim“ dok su ustaše terorizam kao metodu političkog djelovanja preuzele od makedonskih revolucionara (VMRO). Oba pokreta nisu imala jedinstven program, nego spoj različitih programskih odrednica. To je bilo posebno vidljivo kod fašizma koji je bio izrazito pragmatičan. Poveznice među pokretima vidljive su i u hijerarhijskom sustavu (Veliko fašističko vijeće - Glavni ustaški stan, Duce-Pavelić), a i korištenjem sličnih parola.