Rad obrađuje načine književne artikulacije Podgorja u pripovjednoj prozi Vjenceslava Novaka (Pavao Šegota, Pod Nehajem, Posljednji Stipančići, Tito Dorčić, Dva svijeta). Podgorje nije ubilježeno kao idealizirani zavičajni prostor na rubu Austrijskoga Carstva, već je prometnuto u poetičko sredstvo propitkivanja osobnog i kolektivnog identiteta dionika toga prostora, čiji se marginalni položaj promišlja i kao posljedica konfliktnih i nepostojanih dijelova hrvatske samobitnosti. Pomak u obradi mjesta priče iz središta na rub kao i prijelazi između semantičkih polja velegrada i provincije čine pripovjednu izvedbu kojom Novak obogaćuje svoju realističku poetiku, slikajući razmjere političke i klasne tranzicije u razdijeljenomu, zakutnomu hrvatskomu prostoru, predmetu izvanmatične europske književne proizvodnje. Podjelu na središte i periferiju proisteklu iz razdiobe političke i gospodarske moći devetnaestostoljetne Europe Novak svojom fikcionalnom konfiguracijom prostora poravnava i kao vrijednosnu razdjelnicu. Dvojbe oko pripadnosti izvornome krajoliku čine narativnu strukturu europskoga realističkoga romana na prijelomu devetnaestog i dvadesetoga stoljeća. Pripovjedna topografija Vjenceslava Novaka proširuje hrvatski okoliš krajolikom manjega primorskoga grada i Podvelebitskoga priobalja čijoj izvornoj protežnosti i raznolikosti pridaje značenja izrasla iz napetosti u tumačenju odnosa središta i provincije. Novakovi pripovjedni eskursi o posebnosti Podgorja prepleću se s općim referencijama geopolitičkoga pojma europske provincije što se podjeljuju tomu rubnomu prostoru.