Reyner Banhram, jedan od najvećih engleskih povjesničara arhitekture i umjetnosti 20-og stoljeća, 1955. godine u časopisu Arhitectural Review objavljuje svoj esej The New Brutalism, gdje daje teoretsku pozadinu neobrutalizmu. Kao preteča stvaranju same fraze navodi se izložba Parallel of Life and Art koju su postavili 11.9.1953. godine na Institutu za Suvremenu umjetnost u Londonu Alison i Peter Smithson zajedno s Nigel Hendersonom, Ronaldom Jenkinsom i Eduardom Paolozzijem u skupu Independent Group (IG) 1953. godine. Banham upravo tu izložbu smatra sažetkom pokreta. Neobrutalizam se razvio iz arhitekture Miesa van der Rohea, Le Corbusiera i Augustea Perreta. Pokret peuzima osnovnu ideju beton bruta, tj. prikazivanje iskrenosti materijala a ne njihovo prikrivanje. Banhram u eseju uspjeva sažeti tri glavne karakteristike neobrutalizma: ''upečatljivost prema 'i ugledu i izgledu''', ''jasan prikaz strukture'', te ''procjenu materijala prema njegovom izvornom obliku''. Sam pojamneobrutalizamprvi puta spominje Alison Smithson u kontekstu dizajna za kuću u Soho. Ona u suradnji sa svojim mužem, Peterom Smithsonom, pridonosi praktičnoj i teoretskoj pozadini pokreta. Njihova škola u Hunstantonu, kao i Yale Art Centar Louisa Kahna smatraju se prema obilježima najvažnijim predstavnicima neobrutalističke arhitekture. Novim pogledom na arhitekturu, simetrija je žrtvovana u svrhu zadovoljavanja funkcija, a geometrija ustupa svoje dotada dominantno mjesto topologiji. Važnije od geometrijskog rasporeda elemenata u prostoru i jednakih udaljenosti duž određene osi postaje njihovo međudjelovanje i smislena prostorna povezanost.