Stara rukopisna građa u povijesti proučavanja hrvatskoga jezika i njegovih narječja bila je i ostala nezaobilazno vrelo podataka. Ponukana zanimanjem za korijene hrvatskoga jezika i zaintrigirana činjenicom da je u ovom području, unatoč sustavnom proučavanju, ostalo još mnogo otvorenih i neistraženih tema, ali i činjenicom da su stari spisi okruženi stanovitom tajnovitošću zbog nedostataka istraženosti ili dostupnosti, odlučila sam za temu završnoga rada uzeti fonološku analizu jednoga hrvatskoglagoljskoga teksta – Muke Isusove iz Tkonskoga zbornika, uz osvrt na grafijske značajke teksta te morfologiju imenica. Tkonski zbornik iz prve polovine 16. stoljeća obuhvaća članke filozofskoga i teološkoga karaktera, prikazanja, poeziju, apokrife, žitije, priče i legende te je po riječima Marinke Šimić „jedan od sadržajno najzanimljivijih hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih zbornika“ (Šimić 2007 : 343). U radu se obrađuje jezik prikazanja Muke Isusove, najviše obrađivane teme u ranom periodu hrvatskog pjesništva, koja sadrži velik broj jezičnopovijesnih i dijalektoloških značajki. Dvije su činjenice koje jezičnu analizu Muke Isusove čine posebno zanimljivom – sastavni je dio neliturgijskoga glagoljskoga zbornika te se pretpostavlja da je nastala na frankopanskim posjedima. Posljedica prethodno navedenih činjenica jest interferiranje kajkavskih elemenata u dominantno čakavski supstrat.