Nedostatno istražen političko-diplomatski i gospodarski doprinos Ane Katarine Zrinski naveo me da ponudim svoju perspektivu na ovu temu, ali kroz prizmu usporedbe povijesnih izvora i tri stilski različita povijesna romana hrvatske književnosti. Na temelju povijesnih romana Eugena Kumičića Urota zrinsko-frankopanska iz 1893. godine, romana Virgila Kurbela Hrvatska nad ponorima iz 1971. godine i romana Višnje Stahuljak Zlatna vuga iz 1988. godine analizirat će se fikcijski lik Ane Katarine i usporediti s dostupnim povijesnim vrelima koja svjedoče o njezinoj ne-literarnoj djelatnosti, političko-diplomatskoj i gospodarskoj. Uloga se i svrha književnosti od Kumičića do Stahuljak značajno promijenila, a ujedno je i odraz društveno-političke klime svojega doba. Kumičiću je tako književnost poslužila kao instrument politike jer kroz svoj povijesni roman implementira pravašku ideologiju približavajući je širokim masama, a njegov je naum vidljiv i u oblikovanju fikcijskog lika Ane Katarine. Kurbelov roman napisan je u maniri povijesne reportaže, a godina objavljivanja nije slučajna već dvostruko politički motivirana. Godina 1971. tristota je obljetnica pogiblje Petra Zrinskog i Frana K. Frankopana, ali i godina koju je obilježio političko-kulturni pokret za legitimiziranjem hrvatskog nacionalnog identiteta poznatiji kao Hrvatsko proljeće. Nasuprot tome, odnos prema samoj povijesti se krajem stoljeća radikalno mijenja pa autori povijesnih romana povijesne ličnosti, događaje i povijesne izvore ne koriste kao primarni sloj već oni služi kao nadopuna fikcijskom sloju, a sudbine nekada slavnih junaka sada su ispričane kroz sudbine imaginarnih likova. Historijska uloga Ane Katarine stoga je u Zlatnoj vugi marginalizirana, a odnos prema povijesti autorica je pokazala odabirom naslova koji, za razliku od prethodna dva romana, nema povijesnu konotaciju.