Ovaj rad predstavit će strukturu znanstvenih revolucija po analizi Thomasa Kuhna. Pojmove koji slijede poput; znanstvene revolucije, normalne znanosti, paradigme itd., objasnit ću unutar okvira Kuhnovog poimanja znanosti i njegovog poimanja znanstvenog razvitka, odnosno modela po kojem se znanost razvija. Pokušat ću izvući najzanimljivije poante i prepoznatljive formulacije Kuhna, poput toga kako je povijesni razvitak znanosti osiguran kroz revolucije. Što se tiče „normalnog znanstvenog perioda“' - Kuhn ga doživljava kao gradacijski period. Period u kojem se vrši nadogradnja trenutne paradigme, a sam taj period se može okarakterizirati kao „konzervativni period“. Nakon konzervativnog perioda, prema Kuhnu, nastupaju krize u znanosti koje se rješavaju, odgađaju ili se pak pojavljuju novi znanstveni kandidati s novom paradigmom. Ako ta paradigma naiđe na odobravanje u znanstvenoj zajednici, vrlo je izvjesna zamjena paradigme – „znanstvena revolucija“. Takva revolucija je prema Kuhnu ne-kumulativan razvoj, u kojem stara paradigma biva zamijenjena s novom. Znanstveni kandidati (koji nose nove paradigme) su prema Kuhnu najčešće mladi ljudi koji nisu usvojili tradicionalna pravila znanosti i takva je ukratko priroda znanstvenog procesa prema Kuhnu. 1 Dakle, moj fokus rada će biti na dosad iznesenom sažetku, kojeg ću obogatiti detaljima i novim informacijama proučavajući samog Thomasa Kuhna i njegov rad, ali i ostale autore koji su obrađivali Kuhna. Dvije teme, za koje sam našao poticaj kod samog Kuhna, posebno ću izdvojiti i obraditi, a one se odnose na znanstvenu istinu (kao ljudski konstrukt, konsenzualno uspostavljen među znanstvenicima) i znanstvenu etiku (koja nas drži podalje od populističkih metoda u bavljenju znanošću i njezinog prezentiranja široj javnosti, ali i užoj znanstvenoj zajednici).