Cilj ovog rada je ispitati odnos između teorije životnih puteva, ponašanja zadržavanja i preotimanja partnera. U provedenom istraživanju korišten je APIM (eng. Actor-Partner Interdependence Model) kako bi se ispitali aktorski i partnerski efekti životne strategije na ponašanja zadržavanja i preotimanja partnera. U istraživanju je sudjelovalo 186 heteroseksualnih parova u dobnom rasponu od 18 do 35 godina. Hipoteza da će se osobe koje u većoj mjeri koriste sporu životnu strategiju manje upuštati u ponašanja preotimanja partnera od osoba koje se manje ponašaju u skladu sa sporom životnom strategijom je potvrđena. S druge strane, hipoteza da će osobe koje koriste sporu životnu strategiju imati više ponašanja s ciljem zadržavanja partnera nije potvrđena na globalnoj razini, no u nekim od testiranih modela je potvrđeno da osobe sa sporom životnom strategijom koriste više ponašanja zadržavanja partnera koja se zasnivaju na pružanju koristi. Takav obrazac pronađen je i na razini pojedinačnih kategorija ponašanja, gdje se pokazalo da u pojedinim modelima postoji povezanost brze životne strategije i ponašanja koja pripadaju u kategoriju ponašanja koja nanose štetu, te spore životne strategije i ponašanja iz kategorije pružanja koristi. Pokazalo se da je strategija životnih puteva povezana sa svim kategorijama ponašanja iz upitnika kojim su mjerena ponašanja zadržavanja partnera i na pojedinačne čestice iz inventara preotimanja partnera. Unatoč izostanku nekih očekivanih efekata, generalni obrazac dobiven istraživanjem govori da osobe koje imaju sporiju životnu strategiju koriste zadržavanje partnera zasnovano na pružanju koristi, a osobe koje imaju bržu životnu strategiju koriste ponašanja nanošenja štete kao primarnu strategiju zadržavanja partnera. Dobiveni su i partnerski efekti koji govore u istom smjeru. Ako je strategija životnih puteva partnera sporija, osoba koristi zadržavanje temeljeno na pružanju koristi.