Metafikcija se najprije pojavila u književnosti i postala omiljena metoda postmodernističkih romana, poput „Ženske francuskog poručnika“ Johna Fowlesa i „Zaposjedanja“ A. S. Byatt. S karakteristikama poput samosvjesnog pripovjedača koji se ne libi upadica u svoj narativ te obraćanjem pozornosti na vlastitu konstruiranost takvi se romani ne čine kao očit izbor za filmske adaptacije. Teoretičari adaptacije, međutim, tvrde da ne postoje nemogući, već samo izazovni narativi. U ovom se radu kroz prizmu teorije adaptacije sagledava kako se metafikcija, koja je i samostalno prisutna u filmskoj umjetnosti, može prenijeti iz književnih djela na filmsku vrpcu. Na primjerima romana „Zaposjedanje“ „Ženska francuskog poručnika“, i „Klub boraca“ i njihovih filmskih adaptacija bit će predstavljena tri pristupa metafikciji: u jednom metafikcija ostaje samo u književnom predlošku, u drugom se pronalaze filmski ekvivalenti za metafikcijsko pripovijedanje romana, a u trećem filmska adaptacija prelazi u metafilm iako u književnom izvorniku nema obilježja metafikcije.