Ovaj rad problematizira društvenu povijest na primjerima književnih djela 19.i 20.stoljeća s područja Srednje i Jugoistočne Europe. Osnovica rada jest dokazivanje teze da književnost može biti u funkciji izvora za društvenu povijest. Problematizira se na koji način književnost prikazuje seoske i gradske zabave te narodne običaje, raspravlja se o iskustvu djece u koncentracijskom logoru i dječjem domu te se donose primjeri sretnog djetinjstva i dječje igre. U ovome radu prikazano je na koji način književna djela progovaraju o položaju žena. Naglasak je stavljen na poznavanje povijesnog konteksta koji nam olakšava razumijevanje društvene povijesti. Narodno veselje, običaji i tradicija prikazano je u ulomcima iz ovih književnih djela: Alkar (Dinko Šimunović), Bijeg (Milutin Cihlar Nehajev), Breza (Slavko Kolar), Đuka Begović (Ivan Kozarac), Na Drini ćuprija (Ivo Andrić), Povratak Filipa Latinovicza (Miroslav Krleža), Seljaci (Wladislaw Reymont), U registraturi (Ante Kovačić). Djetinjstvo se može proživjeti na različite načine, a o tome nam svjedoče ulomci iz ovih književnih djela: Čovjek bez sudbine (Imre Kertesz), Junaci Pavlove ulice (Ferenc Molnar), Velika voda (Živko Čingo). O ulozi žene u zajednici i njezinom položaju u društvu polemizira sa na temelju ulomaka iz ovih književnih djela: Gospođa ministarka (Branislav Nušić), Pisma iz Niša o haremima (Jelena Dimitrijević), Put prema jednostavnosti (Milena Jesenska). Zadaća ovog rada nije osporiti primarne povijesne izvore, već dokazati da književnost pruža uvid u prošlu zbilju.