Rijeka u priči - podnaslova Hrestomatija književnih tekstova o gradu na Rječini - odnosi se na sliku Rijeke u ogledalu književnosti. Vrlo je tanka razdjelnica književnosti od publicistike i drugih neznanstvenih oblika pisane riječi. I povijesna/povjesničarska djela neki suvremeni teoretici drže književnima to jest subjektivnim viđenjem objektivnih društvenih pojava. Takozvane rubne forme i žanrovi, primjerice sjećanja, pisma, apokrifna sjećanja i pisma, eseji, feljtoni, reportaže, putopisi, dnevnički zapisi i slično spadaju u veliku i razgranatu književnu «genetiku»/genologiju. Iskustva i poruke tih graničnih žanrova uvelike su upotpunila sliku riječanstva koju dominantno očekujemo od romana, dramskih formi i lirike. Pogotovo je danas - u tijeku raznih post-izama - na djelu žanrovska hibridizacija, takvo poigravanje književnim oblicima poradi kojih valja relativizirati tradicionalnu genološku fenomenologiju i aksiologiju. Stoga se u ovoj «riječkoj čitanci» ravnopravno nižu tzv. visoki i niski, elitni i pučki, zabavni i ozbiljni književni stilovi i oblici. Priručnici koje imenujemo hrestomatijom, antologijom, čitankom pretpostavljaju odabir najboljega u nekoj cjelini. Rijeka u priči nije slijedila – ili nije do kraja slijedila – taj vrijednosni kriterij. Vodila se željom da suvremenome čitatelju, posebice mlađemu riječkome naraštaju ponudi raznoliku dijakronijsku paletu junaka i junakinja – što stvarnih, što izmišljenih riječkih sudbina kroz književnu riječ zadnjih stotinjak godina. Nema savršene selekcije, objektivnoga izlučnoga načela. Iz(a) antologije, hrestomatije/čitanke i sličnih priručnika u konačnici razaznaje se selektorski stav s manje ili više propusta. Izabrani odlomci djelâ – po načelu pars pro toto imat će polovičan domet ako čitatelj kad-tad ne posegne za potpunom porukom i djelom u cjelini. Kao što se živi, osjeća i ispisuje iskustvo esekerstva/osječanskoga, spalatinstva/splitskoga, agramerstva/zagrebačkoga mentaliteta i štimunga ili istarstva, dalmatinstva (dalmatičnosti), mediteranstva (mediteranskosti), panonstva (panoničnosti), europejstva, i sl., tako se reproducira duhovno-društvena klima u gradu na Rječini koja propitkuje i osluškuje tzv. f(i)jumanstvo odnosno riječanstvo i tzv. riječki identitet. Kultne knjige Kako čitati grad Radmile Matejčić i Terra incognita Branka Fučića bile su kulturološki zamašnjak rijekopisnih publikacija. Priručnik Rijeka u priči podupire taj amarkord i želi kroz lektiru – beletrističko štivo - rekonstruirati prošlo i sadašnje obiteljsko, osobno i društveno trajanje. U širokome luku od adoracije do kontestacije, od nostalgije fijumane do apatije pratimo beletrističku mitopoetiku prostora i ljudi. Čitatelj će u ponuđenome korpusu predložaka uočiti tematsko-motivske lajtmotive, neke tzv. riječke teme ili krugove. Među ostalima, to su trsatsko svetište i Gospa, frankopansko-zrinska tema, danuncijada, riječki/fijumanski setebandjerizam, riječki Morčić, Leopoldov grb, Karolina Riječka, egzodusno-egzilni tematski krug riječkih Talijana, ali i prognanih riječkih Židova, doseljeničke sudbine jugoslavenskih/južnoslavenskih imigranata u socijalističku pa potom i postsocijalističku Rijeku, usponi i padovi riječkoga kapitala i glamura, riječka bohema, Rječina kao slobodarski signum, Stari grad i Gomila kao jezgreni kronotop riječanstva itd. Rijeka u priči namijenjena je studentima kroatistike odnosno slušačima izbornoga kolegija Rijeka u priči jer će im tzv. riječka tema biti poticajnom da sami kritički pa i umjetnički tematiziraju svoj grad i zavičaj. Namijenjena je stručnoj i znanstvenoj javnosti koja se bavi književnom kritikom, poviješću i teorijom književnosti, posebice segmentom povijesti koja motri regionalnu i kontaktnu/transgraničnu književnu povijest i multikulturalnost, multietničnost ; najposlije – ili najprije - svima onima koji vole Rijeku, rastu i traju s gradom na Rječini.