U ovom radu nastojat će se dovesti u odnos određena psihoanalitička učenja i new age tehnike. Pritom je važno istaknuti kao važne odrednice new agea transformaciju sebstva, holistički svjetonazor i vjeru u kozmičku svijest. Postizanje osobnog savršenstva unutar okvira new agea postiže se korištenjem tehnika osobne transformacije. U tom kontekstu, psihoanaliza služi new ageu kao glavno oruđe fokusa na pojedinca, a to je važno mjesto upravo zbog toga što su individualizam i globalizam nezaobilazne stavke new age svjetonazora, kao ezoterijskog svjetonazora koji je primarno orijentiran na pojedinca. U pogledu osobne preobrazbe, napuštanja zatvora ega, izmijenjenih stanja svijesti, kao i proširenja svijesti, new age teorije se oslanjaju upravo na neke psihoanalitičke prethodnike, od kojih se naročito ističe Carl Gustav Jung, dok Freud new age tumači kao bitnu figuru zapadnjačke racionalnosti koja ističe važnost racionalnog mišljenja, što je u suprotnosti s temeljnim idejama new agea. Pristaše new age pokreta doživljavaju Junga kao svojevrsnog gurua, a ovaj rad pokušat će odgovoriti na pitanje zašto je baš Jungu dodijeljena ta funkcija, ali i koja su to mjesta u Jungovom radu koja se ne podudaraju s filozofijom new agea.