Naslov Pragmaepistemologija - implikacije neizravne komunikacije
Naslov (engleski) Pragma-epistemology - implications of indirect communication
Autor Martina Blečić
Mentor Nenad Mišćević (mentor)
Član povjerenstva Boran Berčić (predsjednik povjerenstva)
Član povjerenstva Aneta Stojić (član povjerenstva)
Član povjerenstva Dušan Dožudić (član povjerenstva) MBZ: 278130
Član povjerenstva Ana Gavran Miloš (član povjerenstva)
Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj Sveučilište u Rijeci Filozofski fakultet (Odsjek za filozofiju) Rijeka
Datum i država obrane 2017-05-12, Hrvatska
Znanstveno / umjetničko područje, polje i grana HUMANISTIČKE ZNANOSTI Filozofija
Univerzalna decimalna klasifikacija (UDC ) 16 - Logika. Simbolička logika. Matematička logika. Spoznajna teorija. Epistemologija
Sažetak Cilj disertacije jest unaprijediti filozofsko i jezično shvaćanje razgovornih implikatura, ali i ukazati na važnu ulogu koju imaju, ili bi trebale imati, u filozofskim granama poput epistemologije i etike. Prva teza koju želim predstaviti vezana je uz ulogu neizravnih pragmatičkih sredstava u epistemičkoj teoriji svjedočanstva. Prema tradicionalnoj slici svjedočanstva, ono se ostvaruje tvrdnjama, dakle doslovnim iskazima lišenim neizravnog informacijskog sloja. Ideja koju predlažem jest ta da se shvaćanje epistemičkog svjedočanstva treba proširiti tako da uključi razgovorne implikature. Takvo je uključivanje opravdano sustavnošću, racionalnošću i konvencionalnošću koje upravljaju njihovom uporabom. Te značajke omogućavaju nam da slušatelje i govornike koji se zaustavljaju na razini onoga što je rečeno, iako relevantni faktori ukazuju na postojanje neizravnog komunikacijskog sloja, odredimo kao nekooperativne, nekompetentne ili pak kao lašce. Uz to, u radu ću razgovornu implikaturu smjestiti u kontekst epistemičke sreće, zalažući se za postojanje komunikacijske sreće s epistemičkim posljedicama. Prema drugoj tezi koju predstavljam, moguće je lagati hotimičnim neistinitim razgovornim implikaturama. U skladu s tim, donosim definiciju laži koja ih uključuje. Prema tradicionalnoj slici, takve su implikature zapravo obmane, oblik stvaranja neistinitih vjerovanja kod slušatelja koji je epistemički i moralno manje štetan od izravnih laži. Temeljno je opravdanje toga stava činjenica da je izravno izražena informacija istinita. U radu osporavam takvu sliku tvrdeći kako se laž ne smije procjenjivati prema svojoj bliskosti onome što je rečeno, već prema namjeri govornika i posljedicama njegova čina. Neizravne laži, to jest one izvedene implikaturama i drugim pragmatičkim sredstvima, zbog njihove verbalne prirode nije moguće kvalitativno odijeliti od tradicionalnih izravnih laži. Radi se o različitim stupnjevima izravnosti, koji zbog postojanja graničnih semantičkih jedinica ne dokazuju da je riječ o različitim pojavama.
Sažetak (engleski) The aim of this dissertation is to advance the philosophical and linguistic understanding of conversational implicatures, but also to emphasize the important role they have, or should have, in philosophical fields such as epistemology and ethics.
The first line of argument I want to pursue is linked to the role of indirect pragmatic means in the epistemological theory of testimony. According to the traditional picture testimony is delivered by statements, that is, literal utterances devoid of an indirect informational layer. The idea I want to suggest is that the understanding of epistemic testimony should be broadened to encompass conversational implicatures. This inclusion is justified by their systematic nature, the rationality and conventionalisation that lead their use. These features allow us to consider language users who stop at the level of what is said even though relevant factors point to the existence of an indirect communicational layer as uncooperative, incompetent or as liars. In addition, I will position conversational implicatures in the context of epistemic luck, arguing for the existence of communicational luck with epistemic consequences. According to the second line of thought that I present it is possible to lie with intended false conversational implicatures. In accordance with that, I present a definition of lying that includes them. According to the traditional picture, those kinds of implicatures are in fact cases of misleading, a way of creating false beliefs in the hearer that is epistemically and morally less harmful than direct lies. The main argument for this view rests on the fact that the information conveyed directly is true. In the dissertation I deny such picture claiming that lies should not be evaluated by their proximity to what is said, but by the intention of the speaker and the consequences of his act. Indirect lies, those performed with implicatures and other pragmatic means, can not be qualitatively differentiated from traditional direct lies. Different levels of directness are not enough for the claim that there are two distinct phenomena to consider especially if we acknowledge the existence of border semantic elements.
Ključne riječi
razgovorna implikatura
racionalnost
konvencionalnost
svjedočanstvo
laž
Ključne riječi (engleski)
conversational implicature
rationality
conventionality
testimony
lies
Jezik hrvatski
URN:NBN urn:nbn:hr:186:654344
Studijski program Naziv: Filozofija i suvremenost Vrsta studija: sveučilišni Stupanj studija: poslijediplomski doktorski Akademski / stručni naziv: doktor/doktorica znanosti, područje humanističkih znanosti, polje filozofija (dr. sc.)
Vrsta resursa Tekst
Način izrade datoteke Izvorno digitalna
Prava pristupa Otvoreni pristup
Uvjeti korištenja
Datum i vrijeme pohrane 2017-12-11 11:01:55