Dva djela – Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i Neimenjivi Samuela Becketta (koji nastaje pedesetak godina nakon Isušene kaljuže) – iako kronološki nepoveziva i različita (stilski), a opet toliko neodoljivo usporediva (tematski) temeljna su djela kojima pristupam u ovome diplomskom radu. Dva pripovjedača ovih dvaju romana povezuje pojam identiteta koji postaje nezaobilazan problem modernoga društva, budući da je samoodređivanje postala polazišna točka u kreiranju svojega vlastitog Ja. Praznine i nestabilnosti njihovih identiteta (ili pokušaja identiteta) (ne)popunjavaju se u odgovorima na pitanja koja u ovome diplomskome radu pokušavam dati, a koja si također postavljaju i pripovjedači ovih dvaju djela: na koje je sve načine moguće doći do vlastitoga Ja i je li vlastito Ja zaista potrebno kako bismo došli do krajnjega cilja – smisla? Na promatraču, odnosno nama čitateljima, je da prepozna mjesta sjecišta, sitne potencijalnosti i skrivene (ne)namjernosti, da istražuje prostor među točkama tvorbe identiteta i u svakoj točki prepozna stabilan teren kroz kojega se ona može tumačiti kao relevantno teorijsko mjesto. Jer proliferacija veza, ulaženje u teksturu teksta kroz praćenje relacija, pomiče prag relativnosti, zaglavljuje se u neodlučnom prostoru između, gdje svakom istraživanju prijeti nepouzdanost pronađenih pokazatelja, a svaki istraživač zvuči pomalo kao Hesseov Joseph Knecht.