U svrhu rekonstrukcije prošlosti i dokumentiranja iste nastao je ovaj rad kojemu je glavna metoda bila sakupljanje različitih iskaza i iskustava te njihovo proučavanje i analiziranje. Temelj i početni korak istraživačkog pristupa ovome radu bilo je sastavljanje pitanja. Na terenu se provelo intervjuiranje kazivača i pristup konceptu životne povijest kao folklornom žanru. Po uzoru na usmene povjesničare i ovaj rad poštivao je maksimu kako su svakodnevne sjećanja „običnih“ ljudi povijesno relevantna. U to se neminovno upliće koncept sjećanja u autobiografskog pamćenja. Teorija se provela i u praksi te su se kazivanja dobila prilikom terenskih istraživanja i bilježenja tonskih zapisa tri različita kazivača. Nakon što se intervjuiranje provelo i dokumentiralo izabrali su se dijelovi intervjua koji su relevantni za proučavanje same teme rada. Odabrani dijelovi transkribirani su i interpretirani. Interpretacije kazivanja provele su se na više razina: tematskoj, jezičnoj, sadržajnoj, značenjskoj i poredbenoj. Sadržajna komponenta kod svih kazivača odnosi se na unaprijed pripremljena pitanja te je kod svih kazivanja bila gotovo jednaka. Saznale su se osobne povijesti kazivača, sve od načina igranja i slavljenja blagdana do ženidbe. Tematska i jezična komponenta dale su nam uvid u ondašnju tradiciju i usmjerile ka značenjskoj i poredbenoj komponenti. Pogled u jezičnu komponentu bazirao se na analizi korištenih rečenica, fraza, kolokvijalnih izraza, načinu isticanja i skretanja pažnje na neke dijelove koji kazivači smatraju važnima. Kod svakog kazivača uočilo se ono što je specifično njegovu formalnome izrazu. Prilikom određivanja značenja dokumentiranog paralelno se radila usporedba na dvije razine: usporedba među kazivanjima i usporedba s današnjom tradicijom. Tako su se još više uočile razlike između priča i izraza kazivača. Obratila se pažnja i na pitanje nostalgije. Cilj je rada bio napraviti konkretne bilješke na kojima se može provoditi neko daljnje istraživanje.