U radu se donose nova saznanja o etničkom sastavu riječkog stanovništva u 19. stoljeću koja su dobivena na temelju prezimena u rubrici Trapassati (Umrli), sadržanoj u više starih riječkih novina. Utvrđeno je tako da je u Rijeci tada bilo 55-60% hrvatskih, 25-30% talijanskih i 15-20% ostalih prezimena. Ako se tome doda procjena riječkog klera, koju ban Josip Jelačić navodi 1852., a prema kojoj se oko 40% riječkih katolika ispovijedalo na talijanskom, nameće se zaključak da je talijanska komponenta kroz postupnu asimilaciju zaista prerasla u relativnu većinu od preko 40%, kao što to pokazuju popisi od 1881. do 1910.. Ta saznanja bacaju novo svjetlo na narodnosne podatke popisa iz 1851., koje Beč nije nikada službeno objavio. Treba tako zaključiti da se onih 5,5% Talijana odnosi na talijanske državljane, dok su ostali riječki Talijani, koji su bili podanici Kraljevine Hrvatske, popisani kao Hrvati. U prilog tome govori popis iz 1910., prema kojemu je 5,9% riječkih žitelja imalo talijansko državljanstvo, a i popis pomoraca aktivnih u Rijeci 1776./1777., po kojem je 6% njih bilo rođeno u Italiji. Donose se i podaci o nacionalnim prilikama u daljoj prošlosti. Na temelju prezimena i drugih povijesnih podataka, može se zaključiti da je u 15. stoljeću u Rijeci bilo oko 60-65% Hrvata i oko 30-35% Talijana; u 16. stoljeću bilo je oko 70-75% Hrvata i oko 20% Talijana, krajem 17. stoljeća moralo je biti oko 60% Hrvata i oko 25-30% Talijana, a krajem 18. stoljeća oko 45-50% Hrvata i oko 35-40% Talijana. Sredinom 19. stoljeća, dvije su narodnosti, po svemu sudeći, imale otprilike isti udio u stanovništvu (oko 40%), da bi početkom 20. stoljeća Talijana bilo blizu 50%, a Hrvata nešto preko 30%. Navedene spoznaje neizbježno dovode i do reinterpretacije riječkog pitanja u doba hrvatske uprave, budući da sada pouzdano znamo da iza upornih zahtjeva za riječkom autonomijom i održanjem talijanskog jezika u javnom životu nije stajala samo gradska elita, već i velik dio riječkog stanovništva.