U današnjem Zapadnom društvu, a tako i znanosti, u kontekstu društveno – kulturne analize polazi se od vrha prema dolje, konkretnije – od društva ka pojedincu. Kultura sadrži različite obrasce ponašanja, mišljenja i življenja stoga se može kategorizirati prema strukturama kao što su država, nacionalnost, klasa, etnička skupina, religija, rod, seksualna orijentacija i slično. Međutim, spomenuto svrstavanje vodi ka uzimanju pojedinca „zdravo za gotovo“, točnije – generalizaciji prema cjelinama odnosno društvima ili skupinama. Odnos između društva i pojedinca promjenjiviji je i složeniji nego što se može opisati jednodimenzionalnim ili deduktivnim modelom. Izvlačenje iz pojedinih struktura može opisati osobu, međutim to ju ne definira - unutar kulture formiraju se određene društvene norme koje nužno ne rezoniraju s pojedincem i njegovim percipiranjima kako okoline, tako i samoga sebe. Prikladan primjer odnosi se na rodni identitet koji ne mora biti u skladu s uvriježenim, tradicionalnim ulogama spola. Nemogućnost identifikacije i ispadanje iz društvenih okvira „normale“ može dakako uzrokovati propitkivanje vlastitog identiteta. Upravo iznesena tvrdnja prožimat će se kao glavna ideja odnosno fokus ovoga rada u kojemu se promatra rastrganost između društva i individue, odnosno utjecaj društva na formiranje identiteta pri čemu se postavlja pitanje do koje granice će se nastojati zadovoljiti društveni kriteriji po pitanju klase, rase i seksualne orijentacije? Zadana tematika promatrat će se kroz prikaze obitelji unutar postmodernističkog filma.