Cilj istraživanja je utvrditi koriste li tri odgojiteljice iz različitih odgojih skupina adekvatne i teorijski primjerene oblike socijalnih ponašanja. Istraživanje je provedeno na uzorku od tri odgojiteljice u jednom dječjem vrtiću. Korišteni su mjerni instrumenti: Protokol sudioničkog praćenja, izrađen za potrebe istraživanja (prema modelu Kožić i sur., 2013) te polu strukturirani upitnik za refleksivni osvrt s odgojiteljicama. Rezultati upućuju na činjenice da je u ponašanju odgojiteljica pretežno prisutna topla i ugodna komunikacija s djecom, jasne i nedvosmislene upute za izvršavanje aktivnosti, usklađivanje verbalne i neverbalne komunikacije, pažljivo slušanje djeteta tijekom njegova govora uz verbalno/neverbalno praćenje i uspostavljanje kontakta očima tijekom komuniciranja. U odnosu na ova socijalna ponašanja rjeđe se pojavljuju govorno-stimulativne aktivnosti, postavljanje otvorenih pitanja, diskretno upozoravanje djece te čekanje djeteta da dovrši što je željelo reći i razgovijetan govor (bez „tepanja“, artikulacijski ispravan govor, ne prebrz ili netečan). U refleksijama sve tri odgojiteljice pokazuju samokritičnost i racionalnu želju da unaprijede kvalitetu rada. Kao zaključak se navodi važnost osvješćivanja i unaprjeđenja korištenja socijalnih ponašanja u radu s djecom i radu na sebi kako bi se unaprijedila kvaliteta odgojno-obrazovne prakse.