Serijski ubojice se u popularnoj kulturi i masovnim medijima reprezentiraju na vrlo određen način što zatim stvara mitove. Svrha ovog rada je razotkriti kako se serijski ubojice reprezentiraju i koji su glavni mitovi koji se javljaju te kako odstupaju od činjenica. Teme koje se istražuju u ovom radu su konstrukcija termina serijski ubojica, reprezentacija serijskog ubojice općenito i u popularnoj kulturi, mit, mitovi o serijskim ubojicama te ti mitovi naspram činjenicama. Metodologija koja se koristi u ovom radu jest analiza literature i tekstova, te istraživanje uz pomoć ankete. Rad je pokazao da se serijski ubojice u popularnoj kulturi prikazuju kao mitska čudovišta ili lude osobe/ psihopati. Glavni mitovi koji se javljaju su da su serijski ubojice skoro svi bijelci, svi muški, ludi, ubijaju zbog žudnje, ubijaju poveći broj žrtava, ubijaju sami, žrtve su prebijene, izbodene, ugušene ili mučene do smrt, serijski ubojice su svi vrlo inteligentni, imaju veliku mobilnost u Americi i imaju nagon ubijati zbog toga što su bili seksualno zlostavljani kao djeca. Također, rad je ukazao na problem zvan Dexter-ov sindrom. Istraživanje je pokazalo da određeni mitovi i dalje postoje, no oko određenih mitova postoje kontradikcije. Nadalje, pokazalo se da društvo ima naviku reprezentiranja serijskog ubojice kao mitskog čudovišta ili psihopata te da nije u potpunosti zahvaćeno Dexter-ovim sindromom.