| Sažetak | This thesis posits the hypothesis that the formation of a symbiotic relationship between a child and its AI companion can create a realistically applicable, socially acceptable, fine-tuned, moral augmentation aligned with the child’s moral development. The first chapter presents the concept of moral augmentation, introduces the idea of symbiosis, and delineates the proposal’s philosophical and technical differences from existing moral enhancement approaches. The second chapter grounds the discussion of AI capacities on realistic technical possibilities and shows why these machine limitations lead to ethical symbiotic partnerships. The third chapter explicates the necessary ethical requirements for the design of artificial ethical agents and shows how these design requirements constitute ethical means by which the AI companion accomplishes moral augmentation. The fourth chapter expounds on the concept of Human-Artificial Intelligence Symbiosis. The fifth chapter proposes the symbiotic AI companion as the ethical artificial intelligence means towards the accomplishment of moral augmentation. First, the companion paradigm is provided, second, the ethical capacities by which the AI companion aims to achieve moral augmentation with the human child are elucidated, third the question of companion distribution in a democratic society is explored. |
| Sažetak (hrvatski) | Ova teza postavlja hipotezu kako stvaranje simbiotskog odnosa između djeteta i njegovog AI suputnika može stvoriti realno primjenjivu, lako prihvatljivu, fino podešenu, moralnu nadogradnju usklađenu s djetetovim moralnim razvojem.
Prvo poglavlje predstavlja koncept moralne nadogradnje, uvodi ideju simbioze i ocrtava filozofske i tehničke razlike prijedloga od postojećih pristupa moralnom poboljšanju: temeljne motivacije, konačne ciljeve moralnog poboljšanja i tehnološka sredstva za postizanje tih ciljeva. Drugo poglavlje utemeljuje raspravu o sposobnostima umjetne inteligencije na realističnim tehničkim mogućnostima i razlaže zašto strojna ograničenja dovode do simbiotskog partnerstva. Rasprava se usmjerava na metode strojnog učenja: učenje pod nadzorom, učenje bez nadzora, učenje podrškom. Treće poglavlje objašnjava potrebne etičke zahtjeve u dizajnu umjetnog etičkog agenta i pokazuje kako etički principi konstituiraju etička sredstva pomoću kojih AI suputnik postiže moralnu nadogradnju. Razlaže se i polje etike umjetne inteligencije, te strojna etika i robotska etika. Analizira se osnovne etičke principe umjetne inteligencije: robustnost, poštivanje ljudske autonomije, objašnjivost i strojna pravednost. Ovdje se također pojašnjava struktura etičkih modela koji upravljaju etičkim odlukama umjetnog agenta te se razmatra problem pouzdanosti umjetnih inteligencija i ljudske odgovornosti u etičkim odlukama.
Četvrto poglavlje objašnjava koncept simbioze čovjeka i umjetne inteligencije. Prvo, izlažu se razlozi potrebe simbiotskog odnosa. Drugo, definira se simbiotski odnos i predlažu dvije verzije: jaka i slaba. Ilustriraju se simbiotska parterstva i analiziraju vitalne točke koncepta: autonomija, utjelovljenje, strojna ekspertiza, motivacijska potpora, pouzdanost. Peto poglavlje predlaže simbiotskog pratioca umjetne inteligencije kao društveno prihvatljivu etičku umjetnu inteligenciju za postizanje moralne nadogradnje. Prvo, izlaže se paradigma suputnika, pružaju se primjeri i analiziraju osnovne karakteristike – vjernost, transparentnost, fina podešenost, poštivanje moralne autonomije. Drugo, razjašnjavaju se etički kapaciteti kojima AI pratilac želi postići moralnu nadogradnju kod ljudskog djeteta. Oni uključuju etičke modele kojima suputnik donosi valjane etičke savjete, te afektivno računarstvo, metode umjetne inteligencije kojima se prepoznaje, intepretira i simulira ljudske emocije. Ovim metodama suputnik cilja ostvariti moralnu motivaciju i emotivnu stabilnost. Konačno, istražuje se problematika distribucije suputnika u demokratskom društvu. Ovdje pokazujem na koji način distribucija suputnika umjetne inteligencije može pogoršati postojeće asimetrije moći u društvu i ugroziti demokratske procese. Kao moguće rješenje predlažem usvajanje regulatornog pristupa. |
