Prva polovica 19. stoljeća donosi nam veoma zanimljiv obrat nego li prijašnje 18. stoljeće. Naime, 19. stoljeće je stoljeće velikih revolucionarnih pokreta u kojima pojedine države ostvaruju svoju nezavisnost preko dizanja ustanaka, utjecaja iz osvjetiteljstva, ali i vođenja ratova za ostvarivanje liberalne, nacionalne države. Nakon što je to postignuto u Sjevernoj Americi utjecaj će polako ali sigurno stići i u Južnu Ameriku koja će proći svoju fazu oslobađanja od kolonijalne vlasti i apsolutizma. Dakako, i u Južnoj Americi osjetit će se utjecaji s obje strane svijeta i iz Sjeverne Amerike i iz Europe u kojoj stvari praktički započinje Napoleon svojim pohodom na gotovo čitav kontinent. Prije njega to je napravila Francuska revolucija (1789.-1795.) koja je pokazala da se da stvoriti jedan novi sustav. Slični sustavi počet će se pojavljivati u Južnoj Americi, potaknuti baš iz tih krajeva. Kulminirati će pokretom pojedinih karizmatičnih ličnosti, od kojih se ponajviše izdvaja Simon Bolivar, poznat i kao Osloboditelj. On će svojim vještim akcijama, diplomacijom i odanošću svojim principima dovesti do oslobođenja od španjolske vlasti, zajedno sa svojim pomoćnicima i istomišljenicima, rasprostranjenim diljem španjolskog djela kontinenta bilo u Čileu, Argentini ili Peruu. Neke države proći će teži put do cilja neovisnosti, neke sasvim ležerno, te će njihov put označiti novu povijesnu etapu i samo dokazati uspješnost europskih ideja spojenih sa južnoameričkom razboritošću. Na kraju će ostvarenje tih revolucija tj. neovisnosti dovesti do dugoročnijih posljedica kako 19. stoljeće bude odmicalo u Južnoj Americi.