Cilj ove teze je kritički istražiti ulogu prava na samoodređenje u filozofskoj raspravi o imigraciji. Ovo međunarodno priznato pravo, koje štiti ključne interese pojedinaca u ostvarenju političke slobode, često se razumije kao temelj prava država na ograničenje imigracije. Zagovornici ove pozicije tvrde kako samoodređenje povlači pravo zajednice na kontrolu vlastitog članstva, te ograničene dužnosti prema strancima i migrantima. Iz navedenog slijedi da legitimne države imaju moralno pravo kontrolirati imigraciju, te odbiti useljenje potencijalnim, čak i vrlo potrebitim, imigrantima. Ovoj poziciji, koja pripada tzv. konvencionalnom pristupu po pitanju imigracije, suprotstavljene su pozicije koje se zalažu za daleko veću slobodu kretanja i otvorene granice. Navede pozicije uglavnom se pozivaju na ljudsko pravo migranata na slobodu kretanja i otvorene granice u funkciji ostvarenja veće razine globalne pravednosti i jednakosti mogućnosti na svjetskoj razini. Kako bi se utvrdilo da zaključak iz pozicije konvencionalnog pristupa ne slijedi, koncept samoodređenja će biti podvrgnut analizi u kontekstu rasprave o globalnoj pravednosti i legitimitetu sustava država. U tom smislu, ova teza neće se naslanjati na one pozicije koje tvrde kako bi svi ljudi trebali imati ljudsko pravo na imigraciju, već će razviti argument iz globalne pravednosti u kombinaciji s analizom ključnih koncepata u diskusiji. Ovaj pristup ujedno predstavlja i najveći doprinos ove teze razumijevanju uloge samoodređenja u raspravama o migraciji. Kako bi se pokazalo da samoodređenje ne povlači snažno opće pravo suverenih i legitimnih država na kontrolu i ograničenje imigracije, pristupit ću razumijevanju samoodređenja kao prava koje sadržava pravo na samo-kompoziciju, odnosno pravo kontrole nad kompozicijom članstva zajednice. Razmotrit ću, također, ulogu tog prava i migracije u kontekstu širih globalnih odnosa i zahtjeva za većom razinom globalne pravednosti, a koja je potrebna za osiguranje uvjeta legitimiteta o kojima ovisi moralno opravdanje samoodređenja i prava koja proizlaze iz njega. Nastojat ću pokazati kako samoodređenje, kada se primarno razumije kao samoupravljanje, ne sadržava pravo na kontrolu članstva. Ta je dimenzija nadodana ovom pravu, te potencijalno povlači problematične posljedice po unutarnje članstvo države i diskriminaciju migranata. Također, nastojat ću pokazati kako kontrola nad članstvom nije nužna za osiguranje uvjeta samoupravljanja. Vanjska dimenzija samoodređenja zahtijeva da kolektiv donosi vlastite odluke neovisno o vanjskom uplitanju, dok unutarnja zahtijeva očuvanje institucionalnog poretka koji osigurava sudjelovanje članova u političkim procesima zajednice. Promjene u unutarnjem članstvu koja su potaknute useljavanjem, a koje često sadržavaju promjene u vrijednostima i karakteristikama zajednice, nisu nužno suprostavljene ovim dimenzijama samoupravljanja. U tom smislu, samoupravljanje ne ovisi o kontroli nad članstvom te može pružiti utemeljenje isključivo uvjetnom, a ne općem pravu, na ograničenje imigracije. Kako se pravo na donošenje politika o migraciji smatra važnim segmentom provedbe samoupravljanja, povezivanje migracije i samoodređenja s raspravom o globalnoj pravednosti, pruža kontekst u kojem se može pokazati kako donošenje odluka o useljenju stranaca nije istoznačno donošenju drugih važnih internih politika. Migracija je kompleksan fenomen koji utječe na niz aktera te ima nezanemariv utjecaj na smanjenje razine siromaštva i nejednakosti. U tom smislu migracija se često smatra komplementarna razvojnim politikama u svrhu ostvarenju veće razine globalne pravednosti. Osim toga, samoodređenje se često uzima kao pravo koje povlači da zajednica neovisno odlučuje o vlastitim politikama, te da je stoga i primarno odgovorna za negativne ishode svojih politika, siromaštvo i loše političko uređenje koje često potiče migraciju. Kako navedeno razumijevanje samoodređenja povlači da su dužnosti prema migrantima i strancima ograničene, nastojat ću pokazati kako ovaj argument počiva na pojednostavljenom razumijevanju konteksta u kojem se odvija migracija, te u kojem zajednice politički djeluju. Siromaštvo i migracija, to jest, često su potaknuti politikama brojnih djelatnika na globalnoj razini, iz čega može slijediti daleko kompleksnije razumijevanje dužnosti globalne pravednosti. Povrh svega, ako se samoodređenje treba razumjeti kao ovisno o osiguranju legitimiteta države i sustava država, onda se odnos samoodređenja i migracijskih politika dodatno komplicira. Samoodređenje i prava koja proizlaze iz njega, ne trebaju se smatrati apsolutnim i bezuvjetnim. Samoodređenje, iako štiti važne interese zajednica i pojedinaca, mora biti opravdano osiguranjem određene razine pravednosti. Odnosno sustav koji ono utemeljuje, a to je sustav suverenih država koji obično uključuje različita prava na ograničenje djelovanja drugih, mora biti takav da ga svi pojedinci kao moralno jednaki, čak i oni koji su podvrgnuti određenim ograničenjima i nejednakostima mogu prihvatiti. Legitimitet države i sustava država zahtijeva zaštitu ljudskih prava i ostvarenje određenih dužnosti globalne pravednosti poput smanjenja ekstremnog siromaštva, pravednih međunarodnih odnosa i osiguranja uvjeta za ostvarenje samoupravljanja. Ukoliko je moguće pokazati da migracija ima ključan utjecaj na te aspekte, države ne mogu na temelju vlastitog samoodređenja, donositi jednostrane odluke o migraciji na način koji odgovara isključivo njihovim interesima. Pravo na samoodređenje u tom smislu stoji u daleko kompleksnijem odnosu s migracijskim politikama nego što je razvidno iz argumenta za pravo na ograničenje imigracije.Nakon obrane teze da samoodređenje ne povlači opće pravo na kontrolu imigracije, ponudit ću i nacrt re-interpretacije samoodređenja, te okvir promišljanju pravednog pristupa migraciji. U tom smislu pokušat ću pokazati kako se samoodređenje ne mora interpretirati kao strogo pravo na neovisnost, već kako može dopustiti da se odluke o nekim pitanjima od zajedničkog interesa, poput migracije, donose u suradnji s drugim djelatnicima. Navedena promišljanja pružit će okvir razmatranju veće pravednosti u upravljanju migracijom, a koja će biti srodna onim pozicijama koje traže daleko veću slobodu po pitanju migracije, uzimajući u obzir ključne interese država prihvata, poput interesa za samoupravljanjem.