Diplomski rad „Odnos književnoga i neknjiževnoga jezika u raspravi između Radoslava Katičića i Zdenka Škreba“ nastoji odgovoriti na pitanje o autonomiji književnoga jezika naspram neknjiževnoga jezika. Termin „književni jezik“ podrazumijeva jezik umjetnosti riječi, pjesničkoga i proznoga stvaralaštva, a termin „neknjiževni jezik“ se odnosi na jezik koji nalazimo izvan književnosti, u svakodnevnom jeziku ili u jeziku neknjiževnih tekstova. Isto tako, književni jezik razmatra se kao sredstvo identifikacije književnih tekstova, a neknjiževni jezik kao medij neknjiževnih tekstova. Radoslav Katičić ne priznaje status književnoga jezika, ali samo s jezičnoga aspekta, jer ga književno djelo s društvenoga i povijesnoga itekako afirmira. Zdenko Škreb se ne slaže s Katičićem u definiranju statusa „književnoga“ književnomu jeziku, te iznosi argumentaciju o vlastitosti i autonomiji književnoga jezika koja se najviše očituje u pjesničkom jeziku. To gledište Škreb opravdava s društvenoga, povijesnoga, ali i s jezičnoga gledišta. S ovim se potonjim Katičić ne slaže jer književno djelo vidi kao društveni i povijesni znak, ali ne i kao jezični znak, s obzirom da smatra da nikakva jezična obilježja književnoga jezika nisu inherentna jezičnome znaku kojim se ostvaruje jezična postava književnoga teksta. Razliku između književnih i neknjiževnih tekstova Katičić vidi u ostvarivanju sadržaja u stvarnome kontekstu za neknjiževne i u cjelokupnom iskustvu čitatelja za književne tekstove. Škreb se s time ne slaže i apostrofira fikcionalnost i nefikcionalnost kao granicu između književnih i neknjiževnih tekstova, uz napomenu da je fikcionalnost indiferentna prema načelu istinitosti koje spominje Škreb.