Usmena se je književnost sačuvala se iz davnih vremena prenoseći se tisućama godina usmenim putem kroz generacije. Kod nas je pretežno seljačka sredina bila medij u kojoj se širio takav tip književnosti. Najrasprostranjenije od svih vjerovanja u nadnaravna bića zasigurno su vile koje se u raznim varijantama javljaju u svim europskim kulturama, ali kao što možemo vidjeti, zastupljene su i u hrvatskoj književnosti. O njima postoji mnogo pripovijedaka među kojima su u ovom završnom radu navedene predaje, legende i bajke. Vile se dijele na kopnene, zračne i vodene. Za svako dobro djelo koje netko učini za njih, one su spremne darovati ga te se na taj način odužuju. U navedenim tekstovima može se iščitati kako uz dobre vile postoje i one zle koje znaju pokazati svoje lošije strane ako im nešto nije po volji ili ako im se netko izruguje. Postoji vjerovanje da su se vile previše hvalile svojom ljepotom, pa ih je Bog kaznio i dao im umjesto ljudskih nogu, životinjske elemente – kozje ili magareće noge. Vila je jedan od bitnijih literarnih motiva te se ustalila i u današnje vrijeme i postala svojevrsni klišej pisane književnosti, osobito ljubavne lirike, a možda i jedan od najčešćih načina da se opiše izuzetno lijepa žena.