Rad nastoji ponuditi definiciju distopije kroz analizu tri najznačajnija distopijska književna djela; J. Zamjatin ''Mi'', A. Huxley ''Vrli novi svijet'' i G. Orwell ''Tisuću devetsto osamdeset i četvrta''. Pretpostavka je da navedena djela imaju zajedničke žanrovske elemente zbog kojih se svrstavaju u (pod)žanr distopije. Utoliko, analizom tih elemenata možemo doći do žanrovskih struktura ili formi čije prepoznavanje tvori kriterij za klasifikaciju distopijskog. Cilj je analizirati zajedničke distopijske elemente i na temelju njih doći do detaljnijeg poimanja distopije i distopijskog društva koji je temeljna okosnica žanra. Distopija se također definira kao antonim utopije. Ukoliko je utopija zamišljena slika savršene zemlje i društva, distopija je upravo suprotno. Jednostavnim riječima, distopija predstavlja sliku nepostojećeg društva smještenog u bližu ili dalju budućnost s nepoželjnim društvenim karakteristikama. Najčešće je riječ o totalitarnim društvima kontrole. Kao ''mjesto u budućnosti'' autor predviđa razvoj društva i na taj način spekulira o mogućim problemima koji će se intenzivirati i pogoršati. Stoga se distopija uvijek referira na sadašnjost, kritizira suvremeni društveni sustav i aludira na moguće probleme koji počinju već sada-i-ovdje. Osim društvene kritike, važan element čini kategorija nepostojećeg. Distopijsko društvo u budućnosti je obavezno nepostojeće. Ali, zbog kontakta s realnošću (zbog mogućnosti kritike), i uzrocima problema koji su u sadašnjosti, kategorija nepostojećeg lako prelazi u spekulacije o mogućem. Što je preklapanje nepostojećeg i mogućeg veće, jači je efekt očuđenja i osjećaj nelagode kod čitatelja/gledatelja i općenito publike.