Svrha ovog rada je istražiti put Alberta Camusa od apsurda do pobune odnosno obraditi ova dva ključna pojma unutar njegovog književno-filozofskog opusa. Camus je primarno književnik čija su djela obilježena snažnim sugestivnim diskursom, a kako bismo ga razumjeli i kao filozofa te prije svega angažiranog intelektualca, potrebno je smjestiti njegovo stvaralaštvo u povijesni kontekst. Nadalje, svrsishodno je razjasniti njegovu vezu s ostalim predstavnicima egzistencijalizma, ponajprije s Jeanom Paulom Sartreom. Srž Camusovih filozofskih djela predstavljaju Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek odnosno u naslovu rada spomenuti pojmovi apsurda i pobune. Po njima su nazvana i dva ciklusa Camusove misli, dok je treći, posvećen ljubavi, ostao nepotpun uslijed autorove iznenadne smrti. Upravo smrt odnosno samoubojstvo u ciklusu apsurda, a ubojstvo u ciklusu pobune, predstavljaju temelj daljnje problematizacije uloge angažiranog intelektualca u burnim okolnostima druge polovice 20. stoljeća. Camus je stvarao pod snažnim utjecajem filozofije Friedricha Nietzschea čija upozorenja na krizu metafizičkih sadržaja parafrazira u kontekstu svog vremena. Jednom spoznato stanje apsurda, u pozitivno afirmiranom smislu, angažiranog intelektualca postavlja za nosioca revolta. Sudar borbene ličnosti i apsurdnog svijeta moralne prirode nastavak je velike lijeve francuske tradicije moralizma. Apsurd je pritom tek metoda, a ne svojevrsna doktrina koja je za Camusa osnovni alat u političkoj participaciji u društvu odnosno u izgradnji njegove inačice političke solidarnosti. Nemoguće je Camusovo stvaralaštvo odvojiti od njegovog osobnog iskustva fašizma i staljinizma, ali i kolonijalizma, protiv kojeg se kao pied-noir strastveno borio cijeloga života. Egzistencijalna pitanja evocirana u Mitu o Sizifu svoje odgovore traže u oksimoronskom spoju slobode i pravde sve do kulminacije u Pobunjenom čovjeku. U vremenima kada je nasilje na vrhuncu u ljudskoj povijesti, Camus artikulira borbu protiv intelektualno-političke neodgovornosti koristeći fuziju angažmana i modernog klasicizma. Temeljni postulat tako postavljene borbe je istina, često prenesena kroz umjetničku prozu iz koje izbija kritika fašističkog i staljinističkog terora, ali i ideološkog mesijanizma općenito.