Rad polazi od kartezijanskog shvaćanja odnosa duše/uma i tijela, teme koja je kroz povijest okupirala mnoge teoretičare. Iz toga odnosa, analogno, promatramo, odnos žene i muškarca, inzistirajući pri tome na feminističkom aspektu. Multidisciplinaran pristup fenomenu tijela svjedoči o njegovoj složenosti i različitom shvaćanju. Iako je u prošlosti bilo simbolom grešnog života pojedinca, tijelo je u svojem shvaćanju evolviralo te postalo simbolom umjetnosti, naročito žensko tijelo koje znači plodnost, ali i sklad. Roman Frida ili o boli artikulira stav po kojemu je tijelo sve, samo ne savršeno. Ono je prostor u kojem se upisuju značenja, svojevrstan okvir koji oblikuje ličnost i čovjeku daje trajno značenje. Međutim, zbog nemogućnosti identifikacije, tijelo postaje zatvor iz kojeg glavna junakinja romana mora pobjeći. Dok je bol tek u začetku, izlaz iz tijela predstavlja slikarstvo. No, dugoročno rješenje postaje smrt. Lišavanjem pojedinca prava da kontrolira svoje tijelo, oduzima mu se status osobe, ne može samostalno zadovoljavati svoje potrebe, pa ga se svodi na materijalni objekt. Upravo to je ono što je Frida postala – objekt u umjetnosti i objekt medicinskih intervencija. Slavenku Drakulić i njezinu junakinju povezuje iskustvo boli, nemogućnost identifikacije s disfunkcionalnim tijelom, ali i način na koji tu bol artikuliraju. I dok Drakulić utjehu pronalazi u pisanju, za Fridu Kahlo jezik boli postaje slikarstvo. Njihova bol više nije samo njihova, ona je postala javna, bol svih onih koji se u njoj prepoznaju i s njom identificiraju.