„Lakrdije“ su kratke prozne cjeline koje opisuju ljudsku osobnost bez cenzure. Janko Polić Kamov je osam lakrdija napisao u posljednjim trima mjesecima 1908. godine. Sve one zajedno predstavljaju svojevrstan sukus i izdvojenu stranicu Kamovljeve literature. Sa svojim osobinama humorističke novelete nadovezuju se na formu „Eccehomo!“ One su svojim naglašenim potenciranjem apsurdnih situacija, paradoksalnim obratima, esejističkim digresijama, grotesknim slikama duševnog procesa, oblikovanjem psihopatoloških stanja i seksualnih perverzija srodne romanu Isušena kaljuža. Unošenjem autobiografskih elemenata iz obiteljskog života najavljuje se „Sloboda“ i tragedija „Mamino srce“. U lakrdijama ponajprije uočavamo autoanalizu i analizu psihe i ljudi koja je beskompromisna. Sve su lakrdije ispripovijedane u prvome licu, osim „Žene“ koja je pisana i u prvome i u trećem licu, odnosno sve su autobiografijske što znači da se životna zbilja, viđena kroz piščevo gledište, preklapa s literarnom fikcijom. To nam pokazuje da je riječ o identifikaciji pripovjedača s autorom. Uklapanjem vlastitog života u književnost, pisanjem osobnih zgoda i nezgoda, privatnih doživljaja i intimnih iskustava, Kamov se pojavljuje u narativnoj strukturi kao svojevrstan homoduplex. Tako autorski pripovjedač istovremeno postaje i jedini aktant (glumac, tj. lakrdijaš). Također, biranjem zgoda iz svoga života koje je proživio, Kamov svoje lakrdije oblikuje i stvara sarkastičnim komentarima, karikaturalnim ocrtavanjem likova, psihološkim skicama i grotesknim slikama. Drugim riječima, on je protagonist i promatrač zbivanja, angažiran u tekstu i on istovremeno spaja u sebi subjekt i objekt pripovijedanja. Kamov se najpotpunije i najbolje izražava u svojim proznim i dramskim djelima koje piše od početka svoga književnog rada. Punu zrelost proznog pisca doživljava svojim posljednjim novelama nastalim u razdoblju od 1909. i 1910. godine.