U ovom radu pišem o filmskim adaptacijama, točnije o porastu broja prerada starih filmova koje Hollywood učestalo reciklira. Iznijeti ću par teza koje će nastojati objasniti zašto je došlo do te pojave. Kao primjer filmskih prerada odabrala sam sljedeće filmove/serije: Carrie (1976.)/Carrie (2013.), Twin Peaks (1990.-1991.)/Twin Peaks: The Return (2017.), The Rocky Horror Picture Show (1975.)/ The Rocky Horror Picture Show: Let's Do the Time Warp Again (2016.), 12 Monkeys (1995.)/ La Jetée (1962.) i Psycho (1960.)/ Psycho (1998.). Filmska prerada je produkcija novog sadržaja (filma) koji se temelji na ranijoj produkciji. Da bi se film mogao smatrati preradom mora se bazirati na original u smislu radnje, likova i formata ali uz određene prilagodbe vremenu u kojem nastaje. Činjenica je da proces adaptacije/prerade filmova postoji od početka filmskog stvaralaštva, međutim možemo primjetiti kako je taj trend početkom 21. stoljeća dobio novi uzlet i njime započinje novo doba recikliranja sadržaja u Hollywoodu. Postavlja se pitanje zašto danas svjedočimo tolikom broju filmskih prerada? Na to pitanje postoji više odgovora koji će se analizirati kroz ovaj rad. Činjenica je da je Hollywood biznis koji ovisi o profitu sadržaja kojeg objavljuje. Profit u većini slučajeva dolazi ispred kvalitete, zato raste broj prerada starih uspješnica koje garantiraju popularnost i uspjeh (profit) i ima već formiranu publiku. Danas izvorni scenariji i neistraženi koncepti lako gube svoje mjesto u moru već poznatih i „sigurnih“ projekata kao što su prerade. Filmovi su ogledalo suvremene kulture, Hollywood radi na principu potražnje publike koja je sklona filmskim preradama, možda zbog nostalgije koje ti filmovi bude u njima, možda zbog likova koji su toliko ikonični i „besmrtni“, a i zbog određenih filmskih franšiza koje već desetljećima imaju odane obožavatelje, a koji su plodno tlo za prerađivanje (Star Wars, Ralje, Jurassic Park...).