Ikoničnost arhitekture u prostoru, kao i umjetnost Drugih obrađuju se u ovome radu kao zasebni pojmovi i pojave te u kontekstu Turske kuće u Rijeci kao primjera problemske rasprave navedenih pojmova. Ikoničnost arhitekture definirana je u terminima popularnosti i posebnosti simbola, točnije estetskih značenja koji su primijenjeni na građevine, prostore i/ili arhitekte, a potom je podijeljena u dvije vrste: prva vrsta ikoničnosti je ona koja se odnosi na stereotipno kopiranje, a druga je vrsta ona ikoničnost koja obuhvaća nešto jedinstveno. Umjetnost Drugih također je podijeljena u dvije vrste: umjetnost Drugih u smislu umjetnosti koja prikazuje Drugost kroz gotova umjetnička djela te umjetnost Drugih u kojoj su sami autori predstavnici drugosti, a čije konačno umjetničko djelo ne mora biti prikaz Drugosti. Turska kuća u Rijeci, građevina je koja se nalazi na križanju ulice Vatroslava Lisinskog i Verdijeve ulice. Na tom se mjestu prije izgradnje Turske kuće od 1879. nalazila Palača Bartolich, čija je vlasnica bila Antonia Bartolich. Ta se građevina rekonstruira i preuređuje 1883., a za taj je pothvat bio pozvan arhitekt Giacomo Mattich. Godinu dana nakon te obnove, Tommaso Gelletich umire, te Antonia Bartolich Gelletich postaje udovica. Krajem 19. st., u Rijeku dolazi Nikolai Nicolaki Effendi de Nicolaides koji stupa na poziciju grčkog i turskog konzula za područje grada. Osim stupanja na tu poziciju, njegov dolazak na područje Rijeke obilježilo je i vjenčanje s Antoniom Bartolich. Oboje su bili imućni i dobrostojeći građani te su svoj imetak trošili na uređenje građevine, ali i u dobrotvorne svrhe, pa ih se često spominje u kontekstu dobrotvornih radova i pomaganja. Nedugo nakon vjenčanja, par se odlučuje na novo uređenje Palače Bartolich, no ovoga puta u puno većem opsegu. Izrada projekta za izgradnju povjerena je arhitektu Carlu Conighiju, koji s radom započinje 1906. godine. Građevina svojim izgledom – i arhitektonski i dekorativno – pripada neomaurskom stilu koji je bio česta pojava u vrijeme historicizma na područjima koja su pripadala Austro-Ugarskoj. Ono što odlikuje neomaurski stil i ono što ga čini prepoznatljivim jest preuzimanje dekorativnih i arhitektonskih elemenata iz razdoblja maurske Španjolske te njihovo uklapanje u novi kontekst izvedbe i u novo razdoblje. Među prepoznatljive karakteristike neomaurskog stila ubrajamo horizontalne obojane trake u službi raščlambe pročelja, motiv zvijezde, bifore, sedlaste i potkovaste lukove, šiljate lunete, ornamentalnu dekoraciju, koja je mogla biti oslikana ili reljefno izvedena, te različite vrste istaka i vijenaca ispod prozorskih otvora ili u službi krovne krune. U ovome su radu predstavljeni malobrojni analogni primjeri Turskoj kući, koji su poduprli tezu o tome kako je ova građevina jedinstvena i rijedak primjerak ovakvog načina izvedbe neomaurske arhitekture na prostoru gornjeg Jadrana. Također, Tursku smo kuću promatrali u okviru pojma ikoničnosti i u odnosu prema drugim analognim primjerima. Pomoću analize konteksta i ikonografskog programa pročelja vidjet ćemo na koji način je Turska kuća primjer umjetnosti Drugih te na koji je način to postignuto. Cilj ovog rada je prikazati značaj riječke građevine te istu predstaviti kao primjer umjetnosti Drugih te kao primjer ikoničnosti arhitekture na riječkom, ali i širem području. Važno je, u svrhu postizanja ovoga cilja, analizirati povijesni kontekst nastanka građevine, analizirati pojmove Drugosti i ikoničnosti te analizirati odabrane analogne primjere kako bi se postigla šira slika i kako bi se krajnji cilj mogao ostvariti s potrebnom argumentacijom.