Sadržajna okosnica i središnja tema rada inspirirana je analiziranjem i tumačenjem načina i uvjeta artikulacije psihološke traume u dvama različitim tipovima tekstova (književnome i medijskom). Imajući na umu kompleksnost koncepta traume i svih mogućih značenjskih implikacija koje pokušaji njezina tumačenja generiraju, a još više složenost i višeznačnost odnosa teksta i traume, temu nastojimo sagledati iz više različitih teorijskih perspektiva iz kojih nam se potom otvaraju brojne interpretativne mogućnosti. S uporištem u psihoanalitičkom poimanju traume kao posljedice razornoga djelovanja traumatskoga događaja na psihički sustav polazimo od pretpostavke da je iskustvo traume, kao i ono iskustvo koje mu prethodi, pokretač promjena u percepciji, a posljedično i interpretaciji stvarnosti na individualnoj i kolektivnoj razini postojanja. Kako bismo kontekstualizirali središnji predmet analize, u prvome dijelu rada, artikulirajući specifičnosti graničnoga iskustva traumatskoga događaja kakav je bio Domovinski rat devedesetih godina prošloga stoljeća, nastojimo eksplicirati značenjski produktivno primarno svojstvo odnosa književnosti i traumatskoga događaja, a koje predmnijeva da je takav događaj, donoseći zbog svoga iznimnoga potencijala remećenja uobičajenoga rada psihičkoga aparata sa sobom mogućnost izokretanja cjelokupne paradigme funkcioniranja i poimanja svijeta, putem književnoga oblikovanja zadobio simboličko prostorno određenje rekonstrukcije stvarnosti. S književnoteorijskoga aspekta, akceptirajući različita tumačenja specifičnosti odnosa književnoga teksta (fikcije) i zbilje, razmatramo mogućnosti i načine tematske i idejne inkorporacije postratne traume u narativno tkivo, odnosno iznosimo načelnu poetičku sistematizaciju zaokupljenosti ratom i njegovim posljedicama u hrvatskoj prozi od devedesetih godina do danas. Nakon poglavlja u kojima su, polazeći od eksplikacije Freudova koncepta traume i Lacanova prestrukturiranja topike psihe pa do ispitivanja povezanosti u psihoanalitičkoj teoriji postuliranih fenomena introjekcije, inkorporacije i kripte, rada nesvjesnoga (potisnutih sadržaja) i procesa pisanja (pamćenja), postavljeni teorijski preduvjeti svojevrsnoj psihoanalizi teksta slijedi središnji dio rada. Razrješenje psihološke traume u romanu suvremene hrvatske spisateljice Ivane Šojat „Jom Kipur― središnji je predmet analize, potkrjepljene prethodno artikuliranim pretpostavkama i teorijskim ishodišnim postavkama, čiji se interes u posljednjim dvama poglavljima komparativno proširuje na područje medijskoga diskursa, odnosno načina i uvjeta artikulacije psihološke traume u medijskome tekstu. Naposljetku zaključujemo podcrtavajući još jednom sve ishodišne pretpostavke koje su analizom artikulacije traume u književnome i medijskome tekstu potvrđene i u radu više puta eksplicirane.