Sažetak | U širokom spektru različitih vrsta umjetnosti pronalazimo i nemoralnu umjetnost, koja je zaokupila pažnju kako raznih filozofa, kritičara umjetnosti tako i recepijenata od autonomije umjetnosti 19. stoljeća pa sve do danas. Pod nemoralnom umjetnošću najčešće se smatraju djela u kojima se sadržajno promiču moralno problematični stavovi. Kada govorimo o odnosu umjetnosti i moralnosti, općenito se razmatraju četiri pitanja.1 Prvo pitanje glasi: ima li konzumacija umjetnosti moralni utjecaj na recepijente? Drugo pitanje obuhvaća status i ulogu nemoralne umjetnosti, no ovo pitanje bit će nam manje važno u raspravi o nemoralnoj umjetnosti i umjerenom moralizmu pa će se u diplomskom radu nalaziti tek natruhe ovog pitanja u posljednjem poglavlju. Nadalje, dolazi do propitivanja ukoliko je moralna dimenzija utjelovljena u umjetničkom djelu povezana s estetskom dimenzijom. Odnosno, istražuje se povezanost sadržaja s estetskom vrijednosti umjetničkog djela. Posljednje pitanje usredotočuje se na postojanje unutarnje veze između umjetnosti i moralnosti. Doprinosi li moralna dimenzija umjetničkog djela njegovoj estetskoj vrijednosti ili ne?2 Posljednja dva pitanja bit će ključna u raspravi koja slijedi u nastavku rada. Na tragu ovih pitanja, analizirat ću tezu mogu li moralno problematični stavovi povećati ili umanjiti estetsku vrijednost umjetničkog djela. Primjerice, postoje djela koja su prema formalnim karakteristikama vrijedna, no zbog njihovog lošeg moralnog sadržaja duboko su problematična. Tako pronalazimo primjerice vaze Graysona Perryja, koje su u formalnom smislu vrhunski obrađene, no sadržajno prikazuju slike silovane djece. Isto tako, slika Chrisa Ofilija Sveta Djevica Marija prikazuje Djevicu crnkinju, koja je okružena pornografskim sadržajima u fragmentima, koji su oslikani izmetom, a djelo sadržajno propituje degradaciju crnkinja u modernom društvu. Shodno tome, i djela koja su s formalne strane upitna (ovdje aludiram prvenstveno na tehniku kojom je potonje djelo nastalo), mogu biti problematična i u svijetlu svojeg sadržaja. Donošenje sudova, prosudbi i pristup nemoralnoj umjetnosti osobito su specifični, a isti će biti razmotreni u daljnjem radu. U diplomskom radu bavit ću se pitanjem utječu li moralni nedostaci i moralne vrline na estetska svojstva umjetničkog djela i mogu li nemoralna umjetnička djela biti estetski vrijedna. U ovom kontekstu bitno je napomenuti i razliku između estetskih i umjetničkih svojstva djela. Umjetnička svojstva su izražajne forme, odnosno sve ono što vidimo okom u
umjetničkom djelu – njegove formalne karakteristike. Estetska svojstva pak su ona koja su dostupna našim osjetilima, koja izazivaju estetsko iskustvo i koja su usmjerena na sadržaj umjetničkog djela. Noël Carroll u djelu Philosophy of Art estetska svojstva svrstava u tri kategorije: jedinstvo, raznovrsnost i intenzitet (Carroll 1999: 190.). Pod estetskim svojstvima umjetničkog djela podrazumijeva se sve ono što djelo obuhvaća izvan svojih formalnih svojstava. Dakle, u estetska svojstva ulaze afektivni, moralni, socijalni i politički aspekti umjetničkog djela. Rasprava oko odnosa umjetnosti i morala najčešće se vodi između autonomista i moralista od kojih svako gledište ima svoju radikalnu i umjerenu inačicu. Autonomisti smatraju da je moralni karakter djela irelevantan za njegovu ukupnu vrijednost te da procjenjivanje umjetnosti treba biti strogo usredotočeno na umjetnička svojstva djela (odnosno, na formalna svojstva). Nasuprot tome, moralisti tvrde da je moralni karakter umjetničkog djela od središnje važnosti za njegovu estetsku vrijednost. Ukoliko je moralni karakter umjetničkog djela manjkav, to posljedično dovodi i do estetske manjkavosti umjetničkog djela. Isto tako, ukoliko umjetničko djelo prikazuje moralnu vrlinu, umjetničko djelo će biti i estetski vrijedno. Dakle, moralisti kod procjene vrijednosti umjetničkog djela u obzir uzimaju estetska svojstva djela.
Cilj diplomskog rada bit će obrana jedne od inačice moralizma koja se naziva umjereni moralizam – gledišta da je moralna vrijednost umjetničkog djela važna za njegovu umjetničku vrijednost budući da se ponekad moralni nedostaci mogu smatrati estetskim nedostacima. Jednako tako, moralne vrline mogu se ponekad smatrati estetskim vrlinama, ali ne uvijek nužno. Umjereni moralizam tvrdi da će se moralni nedostatak računati kao estetski nedostatak kada onemogućava adekvatan odgovor recepijenta kakav umjetničko djelo traži. Umjereni moralizam suprotstavlja se gledištu umjerenog autonomizma, koji tvrdi da umjetnička djela mogu imati moralni nedostatak, ali se isti ne može smatrati estetskim nedostatkom. Analizi umjerenog moralizma nasuprot umjerenom autonomizmu posvetit ću se u drugom dijelu rada prikazivajući relevantne prigovore i probleme.
Nadalje, usredotočit ću se na radikalnu verziju moralizma, čiji je najznačajniji zastupnik Berys Gaut. U tom smislu, kroz moralizam nastoje se pokazati slabe točke umjerenog moralizma: njegova normativna problematika, relativizam umjerenog moralizma te konačan pad umjerenog moralizma u moralizam što je predstavljeno u poglavlju Kritike umjerenog moralizma i obrana. Naposljetku, raspravu oko umjerenog moralizma ću završiti studijom slučaja. Usporedit ću narativno djelo Vladimira V. Nabokova Lolitu te likovno djelo Studija nakon portreta pape Innocenta X. Francisa Bacona razmatrajući pitanje nemoralnog karaktera umjetnosti, moralne svrhe, vrijednosti umjetnosti te uloge nemoralne umjetnosti u suvremenom društvu i razlozima njezinog konzumiranja i privlačnosti recepijentima te kako se navedena djela uklapaju u umjereni moralizam. |