Distributivna pravednost, koja uključujuće podjelu društvenih blagodati i tereta društvene kooperacije, važno je pitanje u filozofiji politike. Anarhistički pristup ovoj temi ima tri generalna povijesna pravca: mutualizam, kolektivizam i anarhokomunizam. Ovisno o pristupu, redistribucija se vrši na razini sredstva za proizvodnju, zemlje i dobara. Kasnije će ovi pravci utjecati na budući razvoj anarhističke misli. Za razumijevanje anarhizma, potrebno je shvatiti povijesni kontekst te razmatrati i kritički ispitati koja im je uloga danas. Moderni oblik ideologije nastao je sredinom 19. stoljeća te s njezinim ubrzanim širenjem, počinje se dijeliti na individualni i socijalni anarhizam. Socijalna varijanta (Bakunjin, Kropotkin) ističe važnost kolektivnog udruživanja u postizanju zajedničkih ciljeva te se najčešće svrstava u socijalistički (radnički) pokret, dok individualni anarhizam ostaje samo na razini osobne autonomije (Godwin, Stirner). Anarhizam se na području današnjih hrvatskih zemlja pojavio 1880.-ih i doživljava represalije već pod banovanjem Khuena-Héderváryja (1883.-1903.). U kontinentalnom dijelu, anarhisti tj. „slobodari“ pojavljuju zbog utjecaja austrijskih i mađarskih anarhista na to područje, dok u Istri i Dalmaciji njihov broj rase s čitanjem radikalnih tiskovina i zbog kontakata s talijanskim anarhistima. Anarhisti s područja današnjih hrvatskih zemalja sudjeluju u Španjolskom građanskom ratu (1936.-1939.), a u periodu socijalističke Jugoslavije se malo zna o njima. Od relativno nedavno, u Hrvatskoj su se ponovno pojavile anarhističke političke organizacije.