U ovom diplomskom radu opisuju se povijesne okolnosti razvoja grada Varaždina, s posebnim naglaskom na 17. i 18. stoljeće, kada dolazi do kulturno-umjetničkog procvata grada i do povećane izgradnje baroknih plemićkih palača. Za razvoj baroka u Varaždinu zaslužni su poticaji iz Austrije, ali i utjecaji iz obližnje srednjoeuropske pokrajine, Štajerske. Unutar rada opisano je jedanaest baroknih palača 17. i 18. stoljeća i to palača Zagrebačkog kaptola, palača Herczer, palača Patačić, Gradska vijećnica, palača Drašković, palača Varaždinske županije, palača Keglević, palača Petković, palača Prassinsky-Sermage, palača Erdödy-Patačić i palača Patačić-Puttar. Navedene su stilske karakteristike palača, njihov povijesni kontekst nastanka i specifičnosti te su one uspoređene sa sličnim ostvarenjima u susjednim krajevima. Također, na temelju dostupnih podataka navedeni su i ostvareni zahvati tijekom obnova palača. Spomenute palače, zajedno s ostalima, tvore najveći i najkvalitetniji fond gradske svjetovne arhitekture baroknog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj. Prostorno su organizirane na temelju dva osnovna načela, nizanju i grupiranju. Grupiranje prostorija u stan unutar palače barokna je novina, kao i raščlamba pročelja palača rizalitima. Takve nove koncepte donijeli su i primijenili u Varaždinu brojni štajerski majstori, ali i majstori većih graditeljskih radionica iz Graza i Maribora. Iste koncepte preuzimaju i modificiraju domaći graditelji, a vidljivi su u arhitekturi varaždinskih palača 17. i 18. stoljeća koje oblikuju jedinstvenu gradsku vizuru.