Ludbreg pripada među rjeđa danas postojeća naselja kojima se kontinuitet može pratiti od antike i srednjeg vijeka sve do ranog novog vijeka, 19. stoljeća i danas. Iako se antički urbanistički raster još uvijek može iščitati u planu grada, ipak je najvažnije razdoblje ranog novog vijeka, kada su nastali ili zadobili svoj današnji oblik najvrjedniji spomenici materijalne baštine: župna crkva Presvetog Trojstva, dvorac Batthyány te kapela Žalosne Gospe. Prekretnice u modernom razvoju Ludbrega bile su agrarna reforma, kojom su se stvorili uvjeti za širenje grada, te industrijalizacija 70-ih godina 20. stoljeća, kad se formiraju dvije industrijske zone. U to je vrijeme i ladanjski kompleks dvorca Batthyány obuhvaćen urbanizacijom, a grad se nakon industrijalizacije sve više širi te prelazi i na desnu obalu Bednje. Glavni su ludbreški spomenici istraženi i valorizirani u stručnim i znanstvenim krugovima, ali i prepoznati u lokalnoj zajednici, dok su spomenici lokalnog značaja uglavnom zanemareni te je svijest o baštini i potrebi njezina očuvanja rezervirana za uzak krug ljudi. Najveći pomak u boljem razumijevanju problematike zaštite kulturnih dobara pridonio je smještaj Restauratorskog centra Hrvatskog restauratorskog zavoda u dvorcu Batthyány. Iako negativni procesi gubljenja baštine još traju, nove bi inicijative (otvaranje arheološkog parka, osnivanje gradskog muzeja) mogle podići svijest o lokalnoj baštini te pridonijeti njenom očuvanju.